GOTOVAC, Jakov

GOTOVAC, Jakov, skladatelj i dirigent (Split, 11. X. 1895 — Zagreb, 16. X. 1982). Sin Petra iz Vinova Gornjeg, trgovca u Splitu. G. je 1913. završio splitsku Klasičnu gimnaziju; usporedo je od svoje četrnaeste godine stjecao glazbenu naobrazbu učeći u A. Meneghella-Dinčića violončelo, potom u A. Dobronića harmoniju te u C. M. Hrazdire instrumentaciju i dirigiranje. Nakon mature upisao se po očevoj želji na Pravni fakultet u Zagrebu, ali ga izbijanje I. svjetskog rata vraća u Split, jer je zbog zdravstvenih poteškoća (hiposkolioza) bio pošteđen vojne obveze. U Splitu se uz pravni studij nastavlja baviti glazbom; proučava partiture domaćih i stranih skladatelja, a za boravaka u Zagrebu, radi polaganja ispita na Pravnom fakultetu, dopunjuje svoju glazbenu naobrazbu privatnim studijem kontrapunkta u V. Rosenberga-Ružića. Potkraj rata počinje surađivati s J. Hatzeom koji ga poučava kompoziciju; uza nj upoznaje talijansku opernu tvorbu i zakonitosti kazališne umjetnosti te razvija smisao za glazbeno-scensko oblikovanje. Već od gimnazijskih dana stječe i izvoditeljsko glazbeno znanje, najprije muzicirajući sa školskim tamburaškim ansamblom, potom u Splitskomu muzikalnom društvu »Zvonimir« na čijim priredbama nastupa kao član (tenor) pjevačkog zbora i tamburaškog orkestra te violončelist i timpanist. Pjeva i u novoutemeljenom (1914) muškom pjevačkom zboru »Lisinski«, koji o Božiću 1914. izvodi u splitskoj stolnici njegovu prvu skladbu Tantum ergo za 4 glasa. Mješoviti zbor »Zvonimir« predstavio je na koncertu u siječnju 1918. prvi put Gotovčevu svjetovnu skladbu Aj moj Mijo iz opusa 1 (Dva scherza). G. je tada već višestruko zaokupljen glazbom i glazbenim zbivanjima u svome gradu, postavši splitski izvjestitelj časopisa Sv. Cecilija (1914–15), član odbora i dramaturg amaterskoga Hrvatskoga kazališnog društva za Dalmaciju, splitski povjerenik Hrvatske filharmonije iz Zagreba, član »artističkog odbora« Splitske filharmonije, osnovane 1919. Sklada i nove opuse zborne glazbe i vokalne lirike, među kojima poslije mnogo izvođenu baladu Djevojka i mjesec, op. 2 (1917) i Dva muška zbora, op. 3 (1918). God. 1919. dobiva za zborne skladbe op. 1. i op. 3 prvu nagradu na natječaju Srpskoga pjevačkog društva u Zagrebu, što je značilo prekretnicu u njegovu životu i konačnu odluku da se profesionalno posveti glazbi. God. 1920–21. boravi u Beču uz potporu M. Obuljena, vlasnika nakladničke tvrtke Edition Slave, u kojoj, radeći pomoćne poslove na notnim izdanjima, zarađuje za život te na Muzičkoj akademiji polazi predavanja glasovitog skladatelja i teoretika Josepha Marxa. Uz to u Beču ima prilike pratiti prvorazredne koncertne i operne izvedbe starije i nove europske glazbe čime znatno obogaćuje svoje glazbene vidike. Po povratku u Split ne nalazi pravu priliku za glazbeno djelovanje pa u proljeće 1922. prihvaća u Šibeniku mjesto voditelja glazbene sekcije Sokolskog društva, koja je tada njegovim nastojanjem osamostaljena i reorganizirana u Filharmonijsko društvo s mješovitim zborom i orkestrom. Već iduće godine kao gost dirigira Zagrebačkom filharmonijom, a uspjeh toga koncerta omogućio mu je trajnije angažmane u zagrebačkom glazbenom životu te je nakon nekoliko mjeseci preselio s obitelji u Zagreb, gdje ostaje do kraja života. Najprije je angažiran u HNK od 1923. kao operni korepetitor i ravnatelj scenske glazbe, a od 1924. nastupa kao operetni i baletni dirigent, ubrzo zatim je operni dirigent sve do umirovljenja 1958; ujedno je 1943. i direktor Opere. Istodobno je po dolasku u Zagreb postao zborovođom akademskoga pjevačkog društva »Mladost«, 1930. sjedinjenoga u »Mladost-Balkan«, koje je vodio do 1947. priređujući, uz koncerte u domovini, turneje po europskim zemljama (Belgija, Engleska, Njemačka, Grčka, Čehoslovačka, Španjolska i dr.), promičući zborne skladbe hrvatskih autora. Kada se zbor »Mladost-Balkan« 1947. priključio KUD »Vladimir Nazor«, G. ga je nastavio voditi sve do 1958. Uz to je od 1934. do rata i potom 1946–47. vodio muški zbor Hrvatskoga obrtničkoga glazbenog društva »Jug« i kraće vrijeme pjevački zbor »Pavao Markovac«. Povremeno je dirigirao i koncertima orkestralne glazbe. Uza sve angažmane, u Zagrebu se punim stvaralačkim žarom posvetio skladanju, stječući ubrzo priznanja i popularnost i u inozemstvu. God. 1924. praizvodi Maja Strozzi-Pečić cikluse popijevaka Djevojačke pjesme, op. 8 i Kroz varoš, op. 9, 1927. Zagrebačka filharmonija predstavlja Simfonijsko kolo, op. 12, 1928. praizvedena je scenska glazba za Dubravku, 1930. prva opera Morana u Brnu, a 1935. opera Ero s onoga svijeta u zagrebačkom kazalištu. Slijedi simfonijska meditacija Orači (Zagreb 1937), Pjesme čeznuća, praizvedene u Wiesbadenu (1939) i dr. U tom razdoblju stvaralačkog uzleta skladao je svoja najbolja djela koja i danas žive na kazališnim i koncertnim podijima, a u skladbama koje je stvarao u poslijeratnom razdoblju samo je kadšto dosezao izvornost i maštovitost djela iz prethodnog razdoblja. G. je izrazit i dosljedan pobornik novonacionalnog smjera u hrvatskoj glazbi. Od gimnazijskih dana, kada mu je odlučujuće poticaje za taj smjer dao njegov učitelj A. Dobronić, G. pronalazi stvaralačke pobude i skladateljsku građu u folkloru. Već u svoja Dva scherza za mješoviti zbor, koja je nakon nekoliko kraćih početničkih radova skladao 1916. i označio kao svoj op. 1, pokazao je i načine na koje će se koristiti folklorom: katkad preuzima folklorne motive doslovce no većinom sklada u duhu narodne glazbe pronalazeći melodijske, ritmičke i kolorističke kombinacije bliske narodnoj glazbenoj tradiciji. Nadahnuće u oba slučaja nalazi poglavito u hrvatskom folkloru ali i u folklornom nasljeđu drugih južnoslavenskih naroda. Težište je Gotovčeva glazbenog izričaja na melodici, bilo da je zasniva na jednostavnoj glazbenoj zamisli poput narodnog napjeva ili je oblikuje prema načelima umjetničke glazbe, ali redovito s izrazitom mediteranskom pjevnošću; mjestimice se u njegovoj melodici naziru i utjecaji talijanskog opernog stila. Bogatu melodijsku invenciju sjedinjuje s izrazitim ritmičkim pulsiranjem. Ritmika njegovih skladba, jasnih i preglednih obličja, protječe, doduše, pretežito u pravilnim obrascima, ali maštovitim kombinacijama, koje podupire odgovarajućim odabirom i mijenama tempa i dinamike, on gradi snažne dramatske lukove razvijajući ih do raspojasanih vrhunaca. Harmonijska sredstva temelji na tradicionalnim tonalnim funkcijama ili na folklornim ljestvičnim sustavima. Prema potrebi služi se vrlo efektno oporošću disonance ali se, osim jednog ekspresionističkog zaleta (u ciklusu Kroz varoš), redovito zadržava u granicama tonalnosti. Dojmljivu živopisnost u ocrtavanju izvanglazbenih sadržaja (poglavito u orkestralnim skladbama) postiže koloristički bogatom orkestracijom koja u najuspjelijim ostvarenjima doseže raskošnu zvučnost novoromantičkog orkestra. Svoj je glazbeni govor G. izgradio otkrivajući sam, urođenim darom i vlastitom praksom, zakonitosti glazbenog oblikovanja. Svjestan zarana svojih sklonosti te mogućnosti i potreba svoje okoline, skladanje je započeo vokalnom glazbom i malim oblicima. Obogaćen znanjem i iskustvom tek je u razvijenijoj zagrebačkoj okolini proširio stvaralačko zanimanje na druge veće i složene oblike orkestralne glazbe i glazbenoga kazališta. Forme simfonijske, koncertantne, komorne, glasovirske i oratorijske glazbe nisu ga privlačile. Primarno vokalni skladatelj, nadahnut riječju, G. je velik dio svog opusa posvetio zbornim skladbama i solo-popijevci. Uglazbljivao je ponajviše tekstove iz narodnog pjesništva ili iz pera domaćih pjesnika među kojima su Đ. Arnold, D. Domjanić, J. Franičević Pločar, R. Katalinić Jeretov, I. Mažuranić, Ruža Lucija Petelinova i dr. Ravnajući pjevačkim zborovima, svoje je iskustvo pretočio u majstorski oblikovan vokalni slog, posve srašten sa sadržajem i ritmom riječi, lirskih (Pod jorgovanom, iz opusa 3), satiričkih ili tugaljivih (Jadovanka za teletom iz opusa 10). Nadasve je značajan ciklus Koleda za muški zbor i mali instrumentalni sastav, oblikovan u nizu od pet stavaka u kojima G. predočuje praslavenski običaj obrednog čestitanja krajnje jednostavnim glazbenim sredstvima, svedenima na kraće obrasce koji se ponavljaju. Izvorne melodijske zamisli skladane su posve u narodnom duhu, a instrumentalna pratnja za puhaća glazbala i udaraljke nalikuje primitivnim seoskim sastavima. Djelo se svrstava među antologijske prinose novijoj hrvatskoj zbornoj glazbi. U solo-popijevkama došao je do izražaja Gotovčev dar za pjevnu melodiku i lirski izraz. Skladao ih je uz pratnju glasovira ili manjeg orkestra, pretežito na ljubavne i erotski obojene stihove (Djevojka i mjesec, Dvije anakreontske, Moments érotique, Pjesme čeznuća), zatim na pošalice i rugalice poput antologijske Rizvan-aga i ciklusa od pet groteska Kroz varoš te na meditativno-refleksivne tekstove (Intima). Iz Gotovčeva ranog razdoblja su njegove, poslije mnogo izvođene, obradbe i harmonizacije narodnih napjeva 14 Narodnih pjesama iz Dalmacije za muški zbor i 6 za glas i glasovir te Primorska suita, prvi njegov pokušaj slobodne obradbe folklornih motiva. Gotovčeve orkestralne skladbe programnoga su karaktera, sadržajno i motivički temeljene na narodnoj baštini. Prva i ujedno najbolja, Simfonijsko kolo (1926), djelo je oštre, živahne plesne ritmike, snažnih kontrasta, bujne orkestracije; doživjelo je i koreografsku postavu te ostalo do danas jedno od najizvođenijih Gotovčevih djela. I ostale su orkestralne skladbe svojom slikovitom sadržajnošću i čvrstom metroritamskom okosnicom dale poticaje koreografskim obradbama (Orači, Dinarka). Svijetu glazbenoga kazališta pristupio je 1928. skladajući scensku glazbu za Gundulićevu pastirsku igru Dubravka, u kojoj već pokazuje smisao za glazbeno ocrtavanje komičnih situacija i za efektnu gradaciju do završnice Himne slobodi. God. 1930. dovršio je prvu od svojih osam opera, romantičnu narodnu operu Morana, kojoj nedostaje glazbeno-dramsko jedinstvo, djelomice zbog scenske nedorađenosti libreta, iako sadržava pojedine uspjele zborne odlomke i glazbeno živo predstavljene likove. God. 1933–35. sklada komičnu operu Ero s onoga svijeta na libreto M. Begovića prema narodnoj priči. Literarno dotjeraniji dramski tekst, nabijen komikom situacija i replika, nadahnuo je Gotovca da živopisno i realistično uobliči suprotstavljene karaktere i komične zaplete, preplećući lirski raspjevane arije zaljubljenih protagonista s humoristički, katkad i groteskno obojenim napjevima komičnih likova. Melodika je pučki jednostavna, pjevna, dopadljiva, mjestimice preuzeta iz folklornog blaga, recitativi se stapaju s ritmikom i akcentuacijom govora, nastupi zbora vješto su utkani u dramsko zbivanje, a čitav glazbeno-dramski tok odvija se u neprekidnoj dinamičnoj gradaciji do velebne završnice – kola, sa solistima, zborom i plesačima. S Erom je G. ostvario djelo u potpunosti prožeto duhom narodnog melosa, a istodobno posve izvorno i po čitavom glazbeno-scenskom izričaju jedinstveno. Doživjevši više od tri tisuće izvedaba na hrvatskim i svjetskim pozornicama (u prijevodima na devet stranih jezika), Ero se potvrdio najboljom hrvatskom komičnom operom i stekao trajnu popularnost. U operi Kamenik (1944) pokušao je, s manje uspjeha, obraditi socijalnu problematiku. Povijesne teme uglazbio je u »muzičkoj drami« Mila Gojsalića (1951) i operi Petar Svačić (1969) hoteći nastaviti tradiciju Lisinskog i Zajca. Prilagođujući se jednoličnom pripovjedačkom načinu epskih tekstova, u tim djelima napušta raspjevanost operne melodike te prelazi na nizanje duljih, statičkih glazbenih scena približivši se tipu oratorijske opere. U opernoj legendi Dalmaro (1961) prevladava suzdržaniji način u glazbenoj dramatici i izražavanju folklornog idioma. U opernoj jednočinki Stanac (1959), prema Držićevoj pokladnoj igri, ponovno oživljava Gotovčev smisao za komiku i oblikovanje južnjački pjevne melodike. Glazbenim igrokazom Đerdan (1955) dao je vrijedan prinos hrvatskom pučkom glazbenom kazalištu. G. je također povremeno objavljivao rasprave i kritičke napise u časopisima i novinama Život (Split 1919), Gluma (1923), Comoedia (Beograd 1924–25), Muzika (Beograd 1928), Novosti (1931, 1940), Pravda (Beograd 1931–32, 1934), Novo doba (Split 1932, 1936–37, 1939), Jutro (Ljubljana 1937), Politika (Beograd 1937), Hrvatski dnevnik (1938), Novi list (1941), Osječka pozornica (1941–42). Tijekom više od 5 desetljeća stvaralaštva G. je uporno slijedio započeti smjer te nije bitno mijenjao stil i način koji je razvio u prvih dvadesetak godina, ostajući vjeran svojim temeljnim umjetničkim načelima: raditi u službi iskrene umjetnosti i u slavu svojega hrvatskog naroda (iz pisma I. Boškoviću, 1965). Skladateljski nadahnutom sintezom narodnog duha i izvornog umjetničkog govora stvorio je djela koja ostaju vrhunski dosezi hrvatske glazbe novonacionalnog izraza. Skladbe su mu većim dijelom tiskali još za života mnogi nakladnici u zemlji i inozemstvu. U Zagrebu su u međuratnom razdoblju prva izdanja objavili, posebice tvrtke Albini (Ero s onoga svijeta i Koleda, 1936, pojedine solo-popijevke i dr.), Rosskamp, Sklad (zbirka Narodne pjesme iz Dalmacije), Šidak i sam autor; u poslijeratnom razdoblju Muzička naklada, Nakladni zavod Hrvatske, Nova pjesma, Kulturni radnik, Savez RKUD »Zborovi« i u novije doba Hrvatsko društvo skladatelja u seriji Ars Croatica (Izabrane popijevke). Od inozemnih izdavača najviše je skladba u prvotisku objavila tvrtka Schott u Mainzu (Simfonijsko kolo, 1935; Koleda, 1936; Guslar, Orači, Pjesma i ples sa Balkana i Rizvan aga, 1940; Dva muška zbora i Tri momačka zbora, 1953. i dr.), zatim Universal Edition u Beču. Opera Ero s onoga svijeta snimljena je u cijelosti kao TV opera na RTV Zagreb u režiji D. Marušića (1982) te na LP ploči (Jugoton). Bio je od 1977. redoviti član JAZU te počasni član HNK u Zagrebu; dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« 1964. i Nagradu AVNOJ-a 1972. za životno djelo.