HITREC, Hrvoje

HITREC, Hrvoje, pripovjedač, publicist i dramski pisac (Zagreb, 14. VII. 1943). U Zagrebu je završio gimnaziju 1961. te studij njemačkog jezika i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu 1967. Od 1966. do 1985. zaposlen u novinsko-izdavačkoj kući »Vjesnik« kao korektor, lektor, redaktor i novinar u Sportskim novostima, SN reviji (poslije Sprint). Bio je urednik u satiričnom mjesečniku Paradoks (1967–68) te glavni urednik satiričnog mjesečnika Kerempuh (1974–76). Ravnatelj je kazališta »Trešnja« 1985–90. Politički angažiran tijekom i nakon demokratskih promjena, generalni je direktor HRT 1990–91, ministar informiranja u Vladi Republike Hrvatske 1991. te zastupnik s liste HDZ u Zastupničkom domu Sabora 1995–99. Priče, kozerije i humoreske objavljivao na radiju i u periodici; zapažena je satirična televizijska kolumna Vanjkuš zagrebački u tjedniku Studio (1989–90), u kojoj komentira političke događaje. Ti su tekstovi tiskani u istoimenoj knjizi (1990), dok je članke objavljivane u tjedniku Hrvatsko slovo 1994–96. skupio u knjizi Velika knjiga zaborava (1998). Od 1967. piše kabaretske igrokaze za zagrebačko kazalište »Jazavac« (poslije »Kerempuh«): Umiljato janje dva morala sisa (s D. Šimencom 1967), Oh, smiješni Zagreb grad (1972), Televizijo, dobar dan (1974), Ludnica prve klase (1975), Drugovi Glembajevi (1977), Zagreb kabaret 1930 (1980), 21. stoljeće (1989), Gumbek kabaret (1994) te dramu Let iznad nogometnog gnijezda (1978). U kazalištu »Vidra« izveden je Dundo na Majni (1982), u varaždinskom Narodnom kazalištu Doživljaji dobrog pisca Hašeka (s Dagmar Ruljančić 1989), a u »Trešnji« Čopanze (1983), Eko Eko (1984), Kainov grijeh (1984), Smogovci u strašnom dvorcu (1985), Alan Ford (1988), Pepeljuga (1990), Tomislav i Adriana (1992), Dan kad se rodio Isus (1992). Od radiodrama zapaženija je Vidra (1972). U romanima Pustinjakov pupak (1974) i Manijak (1978) ironično i uporabom urbanih žargonizama pripovijeda o različitim tipovima ljudi iz zagrebačke svakodnevice. Roman Ur (1982) parodija je znanstvene fantastike, a Ljubavi na crnom baršunu (1987, nastavak objavljen u časopisu Forum 1989, br. 7–8 i 9–10) prikaz zagrebačke obitelji između svjetskih ratova, s fabulom razlomljenom unutarnjim monolozima. Objavljuje također romane za djecu i mladež. Najpoznatiji su oni iz ciklusa o Smogovcima (prevedeni na bugarski, češki, mađarski i slovenski), u kojima tematizira dječji urbani svijet, a karakterizira ih uporaba motiva iz popularne kulture, dinamična fabula te humor koji se oslanja na viceve, dosjetke, žargonizme, hiperbole i leksičke resemantizacije. Od ostalih djela za djecu zapaženi su prozna adaptacija Osmana I. Gundulića pod naslovom Priča o Osmanu (1977) i znanstveno-fantastični roman ekološke motivacije Eko Eko (1979, preveden na slovenski). Scenarist je igranih filmova U sredini mojih dana (J. Sedlar, 1988) i Bogorodica (N. Hitrec, 1999) prema vlastitom romanu Hrvatska bogorodica te cjelovečernjih dokumentarnih filmova Jeste li bili u Zagrebu, gospodine Lumière (1985), Lijepa naša (1987), Sakralna umjetnost u Hrvata (1989), Trinaest stoljeća hrvatske kulture (1992). Piše i televizijske scenarije; zapaženi su oni za popularnu dječju seriju Smogovci (1980–90, 1995, prema vlastitim romanima). Objavio je memoarsku knjigu Lijepa moja (1992), o razdoblju političkog djelovanja. Potpisuje se pseudonimima Domenico Hitoni, Herbert Hitweiller i Hit. Dobitnik je nagrada »Ivana Brlić-Mažuranić« 1980. za knjigu Eko Eko i »Ksaver Šandor Gjalski« 1987. za Ljubavi na crnom baršunu.