GUČETIĆ, Marin Klementov

traži dalje ...

GUČETIĆ, Marin Klementov (de Gozze), gospodarstvenik i političar (Dubrovnik, prva pol. XIV. st. — ?, o. 1369). Jedan od najistaknutijih pripadnika dubrovačkoga patricijskog roda Gučetića. Uspješno se bavio trgovinom i politikom te mu se karijera može pratiti od 1349. Tada je bio član Malog vijeća, 1350. spominje se kao senator a 1351. izabran je za suca. Zahvaljujući obiteljskim vezama s Kotoraninom N. Bućom, protovestijarom cara Dušana, došao je na srpski dvor, gdje se 1353–55. uglavnom bavio državnim financijama. Osim toga, čini se, na dvoru je zajedno s Bućom, u namjeri da se suzbije rastuća turska opasnost, radio i na političkom približavanju države Nemanjića Zapadu, a taj plan predviđao je postizanje unije između srpske crkve i Rimske kurije. Nakon protovestijarove smrti (1354) dvor je napustio tu koncepciju te je G. morao otići. Po povratku u Dubrovnik izabran je ponovno za senatora, a 1356. kao diplomat zastupa Veneciju u pregovorima s hrvatsko-ugarskim kraljem, čije je puno povjerenje tom prilikom uspio zadobiti. Po isteku diplomatske misije potkraj godine vratio se u Dubrovnik, a 1357. od komune zakupljuje izvor Rijeke dubrovačke kako bi tamo podignuo mlinove. God. 1358. u sporazumu s općinom dovodi iz Mletaka prota Marina de Marana s pomoćnikom da mu izgradi veliki trgovački brod, a već sljedeće godine ti majstori rade za potrebe komune. Prije postignuća Zadarskog mira 1358. samoinicijativno se upustio u pregovore s kraljem Ludovikom I. u svezi s budućim položajem dubrovačke komune unutar hrvatsko-ugarskoga kraljevstva. Taj njegov postupak nije naišao na odobravanje većine pripadnika dubrovačkog patricijata koji je još dvojio između mletačkog i ugarskog vrhovništva. G. je stoga bio izostavljen iz sastava dubrovačkog izaslanstva kralju Ludoviku I, a uskoro potom uhićen i zatvoren pod optužbom da je kriv što kralj tada nije htio komuni potvrditi posjed Lastova. Oslobođen je tek na kraljevo zauzimanje. U promijenjenim političkim prilikama uskoro je izabran za novog izaslanika koji je s hrvatsko-ugarskim kraljem imao nastaviti započete pregovore, a nakon početnih pregovaračkih uspjeha vlada mu je dopustila da u kralja može za sebe tražiti otoke sjeverno od Korčule, grad Omiš i zemlje sjeverno od njega. Tim pregovorima Dubrovnik je stekao pravo birati svoga kneza bez suverenove potvrde. Sam je bio biran za kneza 1359, 1361, 1364. i 1367. God. 1360. gradio je u Dubrovniku po kraljevu nalogu galiju za njegove potrebe, a u proljeće 1361. saslušavan je pod optužbom da je pisao kralju protiv časti i poretka Dubrovnika. Ludovik I. se ponovno zauzeo za Gučetića nakon čega je parnica prekinuta u svibnju 1361, a on određen da pripravi pismo kojim se od kralja željelo izboriti nemiješanje u pitanje izbora dubrovačkog nadbiskupa. Za sukoba s knezom Vojislavom Vojinovićem (1361–62) biran je za jednog od dvojice ratnih zapovjednika. Njegova uloga u tim događajima nije dovoljno poznata, ali je zanimljivo da ga je knez, nakon što je mir bio sklopljen, smatrao svojim glavnim neprijateljem. U vezi s nekim njegovim neuspjelim poslovima u Firenci intervenirao je 1365. kralj Ludovik I, a 1367. Gučetićevom zaslugom uspostavljene su trgovačke veze s Anconom koja je uskoro postala glavna uvozna luka dubrovačke robe u cijeloj Italiji. Te godine spominje se kao član odbora koji je imao dočekati bosanskoga kralja Tvrtka I. i s njim voditi pregovore. Nakon toga napušta Dubrovnik i uskoro umire. U povijesnoj znanosti raznoliko je vrednovana Gučetićeva djelatnost, od prešućivanja do predimenzioniranja. Može se reći da je riječ o izuzetno profinjenoj političkoj osobnosti koja vizionarstvom nadrasta anonimnost dubrovačke skupnovlade, ali i, posebice zbog značenja svojeg roda, ugrožava stabilnost poretka. U prevratnim vremenima, kada su stvarane temeljne pretpostavke prerastanja dubrovačke komune u suverenu aristokratsku republiku, G. je bio jedan od onih koji su određivali njezinu politiku, ali nikada nije pokušao institucionalizirati svoju neprijepornu moć. Česti i žestoki sukobi s dijelom patricijata bili su više izazvani Gučetićevom samostalnošću političkog djelovanja nego različitošću političkih koncepcija.

LIT.: D. Gruber: Dalmacija za Ludovika I (1358–1382). Rad JAZU, 1906, 166, str. 182, 184, 186; 1907, 168, str.189, 192–193, 211–213, 222, 237; 170, str. 1, 18, 67. — M. Medini: Dubrovnik Gučetića. Beograd 1953. — I. Mahnken: Dubrovački patricijat u XIV veku. Beograd 1960, 243–247. — V. Foretić: Povijest Dubrovnika do 1808, 1. Zagreb 1980. — B. Krekić: O problemu koncentracije vlasti u Dubrovniku u XIV i XV vijeku. Zbornik radova Vizantološkog instituta (Beograd), 1986, 24/25, str. 397–405.
 
Ivica Prlender (2002)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

GUČETIĆ, Marin Klementov. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.7.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/8174>.