ARNERI

ARNERI, korčulanska plemićka obitelj; u dokumentima iz XIV st. već ima gradsko korčulansko plemstvo. Poslije utrnuća plemstva dalmatinskih gradova u XIX st., nije dobila austrijsko plemstvo. U XIV st. prezime obitelji je Piruzović, a latinizirani oblik Petri (prema pretku Petru). Po članu obitelji Arneru (Arniru, Arneriusu), sinu Vlahe Piruzovića (umro 1497), obitelj dobija u XV st. prezime Arneri. Članove obitelji nazivali su i Arnerić, a taj su oblik prezimena u XX st. neki članovi uzeli kao službeni. Podatke o obitelji daje A. Paulini u svom rukopisu Istoria ecclesiastico-profana di Corzola con varie dissertazioni (NSB u Zagrebu). U tijeku stoljećâ A. su se isticali u komunalnom životu Korčule i dali više znamenitih ljudi. Jakov, sin Ivana, postigao je doktorat kanonskog, a 1550. i građanskog prava na Sveučilištu u Padovi. On se spominje u tekstu dukala Lorenza Priolija (Laurentius Priolus) iz 1558. (zabilježen u katastiku Korčule) kao doktor prava i orator plemenite korčulanske općine u Veneciji. Bio je i zapovjednik korčulanske troveslarke, kao i njegov unuk Arnir (umro 1660), koji je poginuo u borbi s Turcima. Nikola se istaknuo u obrani Korčule za turske opsade 1571. kao zapovjednik kule Revelin. Jakov, sin Rafaela, isticao se u mletačkoj administraciji i vojničkoj službi za kandijskog rata 1645–1669. u Dalmaciji, Egejskom moru i na Kreti. U dvorištu obiteljske palače u Korčuli dao je postaviti poprsje providura za Dalmaciju Leonarda Foscola latinskim natpisom. U starijoj literaturi (A. Paulini) spominju se njegovi pismeni sastavi i izvještaji, koji nisu zabilježeni u novijoj historiografiji. Jakov, kanonik, istaknuo se kao propovjednik. Za propovijedi održane u dubrovačkoj katedrali 1739. i 1740. odlikovala ga je dubrovačka vlada 1740. zlatnom medaljom (nalazi se u Veneciji). U obiteljskom arhivu čuvaju se mnogi njegovi sastavi i prijepisi djelâ hrvatskih pisaca iz Dubrovnika i Korčule, važni za utvrđivanje njihova autentičnog teksta. Jakov (umro 16. IV 1819), član Accademia dei Nascenti u Urbinu i Accademia dei Risorti u Kopru, pisao je latinske i talijanske pjesme, koje nisu izdane, a ne zna se jesu li sačuvane. Njegov sin Jerolim (1786–1857), odvjetnik poznat po cijeloj Dalmaciji, bio je 1824. do 1834. načelnik općine Korčula. Poznavao je zavičajnu povijest. Njegovi sastavci s tog područja i odvjetnički spisi čuvaju se u obiteljskom arhivu. Rafo (1837–1899), sin Vlaha, notar u Korčuli, bio je od 1861. do kraja života na čelu hrvatskoga narodnog preporoda u Korčuli i jedan od istaknutijih političara u Dalmaciji. On je prvi načelnik u Korčuli nakon pobjede narodnjaka na općinskim izborima 1871. Iste godine sudjeluje u osnivanju društva Narodna slavjanska čitaonica (poslije Hrvatska čitaonica) u gradu. Bio je i predsjednik tog društva. Dužnost načelnika obavlja 1871–1878. te 1880–1888. God. 1875. objavio je trogodišnji izvještaj o ekonomskom poslovanju općine (Narodni list, br. 12, u izvanrednom prilogu uz prilog Il Nazionale). Od 1870. do 1876. zastupnik je vanjskih općina Korčule, Pelješca i Stona u Dalmatinskom saboru. Poslije pojave Stranke prava u Dalmaciji (1892–1893) prilazi njoj i postaje član Izvršnog odbora. O njegovu djelovanju ima podataka u obiteljskom arhivu, u kojem se čuva i rukopis njegove autobiografije pisane talijanskim jezikom. Dio njegove korespondencije nalazi se u Historijskom arhivu u Zadru. Prema literaturi, bio je dugogodišnji izvjestitelj zadarskog Narodnog lista (H. Hajdarhodžić). Napisao je i kratku biografiju s popisom djelâ Petra Kanavelovića (Katolička Dalmacija, 1891). U povodu njegove smrti objavljeno je više prigodnih pjesama, među njima i pjesma Vicka Mihaljevića (Narodni list, 1899, 61, potpisana: V. M.). Njegov brat Jeronim (?–?), odvjetnik, djeluje u hrvatskomu političkom životu i surađuje s njim. Od 1878. do 1880. bio je načelnik općine Korčula, a od 1883. do 1888. zastupnik izbornog kotara vanjskih općina Korčule, Pelješca i Stona. I Rafov sin Roko (1865–1948), odvjetnik, bio je od 1897. do 1918. načelnik općine Korčula, a od 1901. do 1908. član Dalmatinskog sabora, pristaša Stranke prava, a poslije pristaša Hrvatske stranke. Bio je član upravnog odbora Hrvatskoga političkog društva (oko 1900); potpisao je 1903. manifest protiv nasilja bana K. Khuen-Héderváryja, a 1905. Riječku rezoluciju. Za I svjetskog rata interniran je neko vrijeme u Zadru. Bio je član uprave Narodne organizacije Srba, Hrvata i Slovenaca u Dalmaciji. Za prve talijanske okupacije (1918–1921) bio je protjeran iz Korčule. God. 1928. za službeno prezime uzeo je oblik Arnerić. — Potomci te obitelji su i sportaš → Slavko, te kemičar → Gojko. Obiteljski arhiv s dokumentima od XIV do XIX st. čuva se u Historijskom arhivu u Dubrovniku. Palača sa slikovitim dvorištem postoji i danas u Korčuli. Iz nekih dokumenata iz šestog i sedmog desetljeća XVII st. moglo bi se zaključiti da je korčulanska obitelj A. stekla u to vrijeme pravo plemstva i na otoku Hvaru, ali to još nije razjašnjeno.