JOSIPOVIĆ, Antun Daniel (Josipovich, Jozipović; Anton, Danijel), političar (Velika Gorica, 21. VII. 1804 — Jalkovec kraj Varaždina, 29. XII. 1874). Polazio višu gimnaziju u Zagrebu 1820–21, potom nekoliko godina služio u vojsci. Nakon smrti brata Jurja Josipa, 1837. izabran za župana plemenite općine Turopolja. Od 1832 – kad se usprotivio da Zagrebačka županija podupre molbu Lj. Gaja za izdavanjem novina na hrvatskom jeziku – istupao protiv ilirskoga pokreta. Od 1841. bio član upravnoga odbora mađaronskoga kasina i neslužbeni vođa mađaronske stranke u Zagrebačkoj županiji. Predvodio turopoljsko seljačko plemstvo na izborima za županijsko činovništvo i u popratnim neredima 1842–43. i 1845. Za obnašanja časti turopoljskoga župana kao virilist u Hrvatskom saboru neuspješno je 1843. i 1845. zahtijevao pojedinačno pravo glasa za jednoselišno plemstvo. U razdoblju 1839–48. zastupao turopoljsku plemićku općinu na zasjedanjima zajedničkoga ugarsko-hrvatskoga sabora. S mjesta turopoljskoga župana smijenjen je 1846. zbog neprovođenja kraljeva naloga o popisivanju turopoljskoga plemstva, ali je i dalje ostao zastupnik Turopolja u ugarsko-hrvatskom saboru i te godine pisao članke protiv iliraca u listu Pesti Hirlap. Kao privrženika Lájosa Kossutha, u travnju 1848. ugarska ga je vlada imenovala velikim županom Zagrebačke županije, no nije mogao stupiti na dužnost zbog prekida odnosa Hrvatske s Ugarskom. U ranu jesen 1848. zapovijedao je dobrovoljačkim odredom koji je na području Nagykanizse napadao opskrbne linije vojske bana J. Jelačića. U listopadu mu je Bansko vijeće zabranilo povratak u Hrvatsku, a konfiskaciju imovine izbjegnuo je jer je u travnju vlasništvo bio prenio na suprugu. Mađarska revolucionarna vlada imenovala ga je 1849. prisjednikom prizivnoga suda u Debrecenu. Nakon kapitulacije mađarske vojske te je godine zarobljen, a 1851. zbog veleizdaje suđen na smrt i konfiskaciju imovine (nije provedena, kao ni 1848). Smrtna mu je kazna naknadno promijenjena u 10 godina tamnice te je nakon odsluženih sedam i pol godina u tirolskoj utvrdi Kufstein 1860. obuhvaćen općom amnestijom. Do kraja života živio povučeno na svojem turopoljskom imanju. — Pod utjecajem suvremene mađarske državne ideje, a u tradiciji hrvatsko-ugarske državne zajednice, J. se protivio pojavi, političkomu i kulturnomu programu iliraca, napose zamisli južnoslavenskoga narodnoga jedinstva i prihvaćanja štokavštine kao književnoga jezika. S toga je polazišta nastojao da se turopoljskomu seljačkomu plemstvu osigura osobno pravo glasovanja u Saboru, da se njegova općina izdvoji iz Zagrebačke županije i izravno podvrgne Ugarskomu namjesničkomu vijeću te da bude izravno zastupana u zajedničkom saboru. Utjecao je na odluku skupštine Zagrebačke županije 1846. o uvođenju mađarskoga jezika kao službenoga u Hrvatsku i Slavoniju, nijekao zakonitost izaslanicima Sabora u zajedničkom saboru, a 1847. je čak zastupao mišljenje kako će politika mađarske liberalne oporbe u Hrvatskoj biti osigurana ako se Sabor ukine i ako hrvatske županije budu na zajedničkom saboru zastupane kao i mađarske. Iako je pristajao uz tu oporbu i stoga se protivio bečkoj apsolutističkoj politici, branio je plemićke povlastice i feudalne odnose na selu. Zastupajući čvršću političku zajednicu s Ugarskom i hrvatstvo suženo na kajkavsko govorno područje, J. se zapravo neuspješno suprotstavljao modernoj hrvatskoj nacionalnoj integraciji.
LIT.: Herr v. Josipovich und die Kroato-Ungarn. Agramer politische Zeitung, 21(1846) 82, str. 365; 83, str. 371–372. — Horvatska i Slavonija. Novine horvatsko-slavonsko-dalmatinske, 12(1846) 80, str. 334–336. — C. Wurzbach: Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 10. Wien 1863, 279–281. — (Nekrolozi): Obzor, 4(1874) 31. XII, str. 3; Agramer Wochenblatt, 4(1875) 2, str. 10. — V. Deželić: Turopolje i ilirski pokret. U: E. Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, 1. Zagreb 1910, 90–92, 94–98, 103–104, 107–110, 115–121, 139, 142, 145–151, 153–154, 156–160, 163, 166–168, 170–172, 174–177, 181, 183–189, 195–205. — Isti: Turopolje od g. 1848. do danas. Ibid., str. 208–210, 212–213, 215–221, 224–225, 229. — F. Šišić: Hrvatska povijest, 3. Zagreb 1913, 225, 241, 243, 245–246, 250–251, 257, 283–284, 296, 298–302, 311–312, 348, 352, 354–355, 384, 388–392, 402–404, 407, 420, 427, 431. — V. Deželić: Kronološki pregled onoga, što je pisano o Turopolju. U: E. Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, 3. Zagreb 1924, 240–245, 247, 255. — S. Srkulj (S. S.): Dioskuri Mađaronstva: I. Daniel Antun Josipović. Obzor, 80(1940) 7. IX, str. 2. — V. Košćak: Madžaronska emigracija 1848. Historijski zbornik, 3(1950) 1/4, str. 40–41, 45–46, 48, 59, 61–62, 66, 71, 73–76, 85, 101, 103–104, 118, 122. — J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća. Zagreb 1973. — J. Horvat: Ljudevit Gaj. Zagreb 1975. — J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848–49. Zagreb 1979. — Zaključci Hrvatskog sabora, 12. Zagreb 1980. — J. Šidak: Kroz pet stoljeća hrvatske povijesti. Zagreb 1981. — Hrvatske kraljevinske konferencije, 5. Zagreb 1993. — J. Neustädter: Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848, 1. Zagreb 1994. — B. Dubravica: Turopoljsko plemstvo poslije ukidanja kmetstva. Velika Gorica 1997, 16–19. — S. Lazanin: Pokušaj pomirenja Hrvata i Mađara u ljeto 1848. Fontes, 3(1997) str. 216–217. — I. Perić: Hrvatski državni sabor, 1. Zagreb 2000. — Hrvatski državni sabor 1848, 1. Zagreb 2001.
Vlasta Švoger i Redakcija (2005)
