HRIBAR, Stjepan

HRIBAR, Stjepan, arhitekt i urbanist (Zagreb, 7. VII. 1889 — Zagreb, 8. XII. 1965). Maturirao u Zagrebu 1908, arhitekturu diplomirao 1914. na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu. God. 1914–18. mobiliziran u I. svjetskom ratu, potom 1919–22. projektant na izgradnji Medicinskog fakulteta na Šalati u Zagrebu, gdje također sudjeluje na izradi generalnog urbanističkog plana i arhitektonskih projekata fakultetskoga kompleksa. God. 1922–25. projektant u građevnom poduzeću »Pionir« u Zagrebu, 1925–28. samostalni arhitekt, ujedno 1925–27. radi i na zagrebačkom Tehničkom fakultetu, gdje je 1934–40. honorarni nastavnik. Od 1928. do 1941. u službi zagrebačkoga gradskog poglavarstva, isprva kao savjetnik, potom voditelj Gradskog odjela za regulaciju, 1945–56. radio u Urbanističkom institutu NRH i u Urbanističkom zavodu grada Zagreba. Projektirao je 1922–25. zgrade filijala Prve hrvatske štedionice u Karlovcu, Sisku, Zagrebu (Vlaška ul., kbr. 86) i Dubrovniku te Školu sestara milosrdnica u Sisku. Izradio je projekt za izložbeni paviljon Jugoslavije na međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu te uredio njegovu unutrašnjost (1924–25) kao i unutrašnjost izložbenog paviljona u Barceloni. Bio je jedan od sastavljača podloge i raspisa međunarodnog natječaja za regulacijski plan Zagreba 1930, a sa suradnicima je izradio generalni regulacijski plan grada (1932–36) koji je bio osnova novom urbanom razvoju i temelj kasnijim regulacijama. U okviru toga plana izrađen je i konzervatorski regulacijski plan za povijesne dijelove Griča i Kaptola (1935). Projektirao je više stambenih i poslovnih objekata te obiteljskih kuća: u Zagrebu stambeno-poslovnu zgradu u Ilici, kbr. 17 (1931, s I. Velikonjom), obiteljsku kuću slikara Lj. Babića (Rokov perivoj, kbr. 5, 1926–27), kuću Knežević (Goljak, kbr. 51, 1930), obiteljske kuće u Bosanskoj i Badalićevoj ulici, na Srebrnjaku i Medveščaku te na Korčuli dvije vile. U Zagrebu je projektirao i izveo unutarnja uređenja kuća i stanova (kurija Arko na Kaptolu, kbr. 2), adaptaciju i uređenje javnih zgrada (Banski dvori i palača Dverce na Gornjem gradu, pročelje zgrade u Ilici, kbr. 8) te unutarnje uređenje crkve sv. Blaža (1925, s I. Kerdićem), izvedeno djelomice. Sudjelovao je na arhitektonskim i urbanističkim natječajima za urbanističko rješenje Kraljevice, Vukovara i Karlovca, uređenje istočne terase Gornjega grada u Zagrebu, Visoku ekonomsko-komercijalnu školu i stambenu zgradu JAZU u Zagrebu, gradsku vijećnicu u Vukovaru, Zagrebački zbor (1926, s J. Pičmanom), Gradsku vijećnicu u Sušaku (1927, II. nagrada), Agrarnu banku u Beogradu (1931, II. nagrada), generalnu regulatornu osnovu Sušaka (1938) te, u suradnji, za Zanatsku i obrtnu školu i naselja Hrvatskog radiše na Vinovrhu u Zagrebu (1933), Narodni dom u Sušaku (1934), Tomislavov dom na Medvednici kraj Zagreba (1934), željeznički i kolni most u Zagrebu (1936). Nakon umirovljenja 1956. sudjelovao je na užem natječaju za arhitektonsko rješenje i izgradnju istočne terase Griča te izradio osnovu za izgradnju Tkalčićeve ulice u Zagrebu. Svojim je djelovanjem u zagrebačkoj gradskoj službi ostvario ključna urbanistička rješenja koja su ostavila trag modernizma i omogućila razvoj grada.