AKONCIJE

traži dalje ...

AKONCIJE (Acconcius, Accontius, Aconcius, Acontius), papinski poslanik (Viterbo, druga pol. XII st. — Bosna ?, oko 1225). Već početkom 1219. papa Honorije III u pismu predstojniku pečujskog Kaptola spominje ga kao svog poslanika u zemljama Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Od tada, pa do 1223, spominje se u mnogim izvorima. Osobiti zadaci su mu bili: poduzeti odlučne korake protiv omiških gusara i poraditi na suzbijanju heretičkog pokreta u Bosni. U Splitu se nalazio 1221. Prema Tomi Arhiđakonu, ondje je, dobivši naknadno posebna ovlaštenja iz Rima, počeo odlučnim mjerama uspostavljati oslabljenu crkveno-moralnu stegu u redovima svećenstva i ostalih vjernika. Grad Split je kaznio interdiktom zbog toga što je Petar Humski, novi splitski knez, bio nasilno uveden u crkvu i postavljen za kneza. Odmah po dolasku u naše strane, A. je, tvrdi Toma, »pozvao u pomoć protiv heretika i gusara čitavu Dalmaciju i Hrvatsku« nudeći oproste svima koji u tim ratnim pohodima budu na bilo koji način sudjelovali. Po Tominu pripovijedanju, ratni pohod protiv omiških gusara bio je potpuno uspio. Međutim, izgleda da je uspjeh bio mnogo manji i kratka vijeka, jer je A. već 1221. morao otputovati u Zadar da bi umakao zasjedama omiških knezova Kačića. U listopadu 1222. nalazio se u Dubrovniku, gdje je prisustvovao posveti novoga dubrovačkog nadbiskupa te predsjedao saboru biskupâ Dalmacije na kojem je vijećano o krivovjerju u krajevima Bosne i Huma. Pri kraju iste godine nalazio se u Zadru, a u srpnju 1223. Papa mu je naredio da preda palij splitskom nadbiskupu Guncelu. Njegov boravak u Bosni ne spominju poznati izvori, ali Toma Arhiđakon, govoreći o rješavanju raznih crkvenih pitanja u Splitu, dodaje da je boravio u Bosni. Ako je ondje i boravio, njegovo djelovanje protiv krivovjernika nije ostavilo dubljih tragova. Nije umro 1222, kako pogrešno stoji u Tominu djelu; već svakako prije 15. V 1225, kad ga Papa u pismu kaločkom nadbiskupu spominje kao mrtva.

LIT.: Daniele Farlati: Illyricum sacrum. Venetiis 1765, III, 248–255; 1769, IV, 47. — Toma Arhiđakon: Historia Salonitana (izd. Franjo Rački). Zagreb 1894, 95–99, 103. — Tade Smičiklas: Diplomatički zbornik; 3. Zagreb 1905, 192, 196, 199, 202, 205, 210, 212, 216–218, 229, 242, 399. — Marko Perojević: Ban Stjepan (u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, 1). Sarajevo 1942, 217. — Krunoslav Draganović: Katolička crkva u sredovječnoj Bosni. Ibid., 733, 734. — Jaroslav Šidak: Bosna i zapadni dualisti u prvoj polovici XIII stoljeća. Zgodovinski časopis, 6–7(1952–53) str. 288–290. — Dominik Mandić: Bosna i Hercegovina. Chicago 1960. I, 167, 305; 1962, II, 22, 27, 55–57, 122, 138, 143–145, 374, 427. — Franjo Šanjek: Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku. Zagreb 1975, 75–76. — Jaroslav Šidak: Studije o »Crkvi bosanskoj« i bogumilstvu. Zagreb 1975, 178, 180, 182, 183, 203, 218, 219. — Nada Klaić: Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 1976, 382, 411, 484–486.
 
Slavko Kovačić (1983)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

AKONCIJE. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/akoncije>.