AKSMANOVIĆ, Vladoje

AKSMANOVIĆ, Vladoje (Axmann, Viktor), arhitekt (Osijek, 29. VIII 1878 — Valpovo, 1946). Potječe iz obitelji koja se u Osijeku spominje od 1732 (prvi je Andreas Axman Silesita, molitor) a imala je vodenice na Dravi. Osnovnu školu i sedmorazrednu realku završio je 1896. u Osijeku. Studirao je i diplomirao (»graduirani diplomirani inženjer«) arhitekturu na Technische Hochschule u Münchenu. Nakon prakse i rada u Rijeci, Beču i Zagrebu te ovlaštenja, osniva 1905. u Osijeku zajedno s graditeljem Ivanom Domesom tvrtku »Domes«. Poslije radi u zajednici s graditeljima Malinom i Rožićem (tvrtka »Axmaro«), a od 1936. ima samostalno građevno poduzeće. U tijeku studija oduševio se jugoslavenskim idejama, pa je 1922, protiv volje svoje obitelji kroatizirao prezime. Uživao je ugled solidna i vješta arhitekta. Nekoliko je puta biran u gradsko zastupstvo, a 1923–1928. bio je predsjednik Trgovačke i obrtničke komore. — U Osijeku je ostvareno mnogo njegovih radova. U Historijskom arhivu grada sačuvan je niz planova zgrada koje je on projektirao i izvodio. Uz to je radio na adaptacijama i dogradnjama, pregradnjama i modernizaciji mnogobrojnih industrijskih pogona u vrijeme kad se između dva rata obnavljala osječka privreda (Tvornica žigica »Drava«, Lanara, Svilana, Ljevaonica željeza, Kožara, Štamparski zavod i dr.). Oko 1940. počinje program izgradnje tzv. Industrijske četvrti s manjim radničkim kućama, u čemu A. intenzivno surađuje. U tijeku dugogodišnje djelatnosti radio je kao arhitekt češće i izvan Osijeka: u Đakovu, Donjem Miholjcu, Vukovaru, Vinkovcima, Dalju, Orahovici, Slavonskom Brodu. Sačuvan je i detaljan materijal (nacrti, predračuni i dokumentacija) za gradnju Doma odojčadi u Beogradu iz 1920. koji nije izveden. Projekt za samostan i crkvu sestara Sv. Križa u Đakovu (1903) jedan je od prvih Aksmanovićevih radova. Kao član upravnog odbora Hrvatskoga kazališnog društva u Osijeku izradio je nacrt za gradnju novog kazališta (1909), ali zgrada nije podignuta. Najvažnije njegovo ostvarenje u Osijeku je zgrada kina »Urania« (sada »Papuk«), podignuta 1912. po njegovu nacrtu što je nagrađen na natječaju, jedno od znamenitijih djela secesije u Hrvatskoj. Osim većih i manjih stambenih zgrada rasutih po cijelom gradu, A. je 20-ih ili 30-ih godina ovog stoljeća projektirao i gradio nekoliko važnijih objekata između Vukovarske ul. i Bulevara JNA. Od zgrada javne namjene ističu se: Kirurški paviljon i Bakteriološki zavod bolnice (1925), Ispostava Okružnog ureda za osiguranje radnika u Donjem gradu (1923), Naučnički (Šegrtski) dom (1928, u povodu 75-godišnjice Trgovačko-obrtničke komore), Sokolski dom, sada dom »Partizan« (1928, u neoklasicističkom stilu), Đački dom (1929), Dom Mirovinske zaklade Komore za trgovinu, obrt i industriju (1931), Dom Mirovinske zaklade Tvornice žigica »Drava« (1940). God. 1936. projektirao je i izveo (uz suradnju zagrebačkih arhitekata Dragutina Špillera i Đure Kastla) palaču Okružnog ureda za osiguranje radnika (sada Dom narodnog zdravlja) u Titovu parku, jednu od najmonumentalnijih građevina neposredno pred II svjetski rat. Bio je član ocjenjivačke komisije za oslikavanje unutrašnjosti crkve Sv. Petra i Pavla u Gornjem gradu. Pisao je o komunalnoj problematici Osijeka: o vodovodu (Narodna obrana, 1908), o gradnji tramvaja u Donjem gradu (Die Drau, 1926), o privredi Osijeka tijekom 60 godina (Die Drau, 1927) te o izgradnji kina »Urania« (Vijesti hrvatskog društva inžinira i arhitekata, 1911. i 1913). Njegova arhitektonska ostvarenja predstavljena su na Izložbi Društva umjetnosti (Zagreb 1902) te na izložbi Secesija u Hrvatskoj (Zagreb 1976).