ALAČEVIĆ, Franjo

ALAČEVIĆ, Franjo, bilježnik, kulturni i javni radnik (Makarska, 27. IX 1805 — Makarska, 23. XII 1858). Sin Ante Franjina i Jelene Nonković. Školovanje je prekinuo zbog obiteljskih razloga nakon završena trećeg razreda gimnazije te postao praktikant, a potom privremeni pisar u makarskoj preturi. Poslije položenih ispita na studiju prava (ispit iz kaznenog prava) imenovan je 1828. sudskim pisarom u gradu Hvaru, gdje je ostao do 1833. God. 1832. oženio se Mandom Bartulović-Puović. Između njegovih dvanaestero djece javnim su se djelovanjem istakli profesor i povjesničar Miroslav te pisac Nikola. Po povratku u Makarsku bio je više godina vijećnik općinskog vijeća, a od 1848. uspješno je vodio trgovinu, što je pridonijelo ekonomskom jačanju obitelji, jedne od najuglednijih u gradu. Bio je narodnjak i prijatelj Stjepana Ivičevića. God. 1848. izabran je za zapovjednika Narodne straže. Iste godine bio je među potpisnicima pisma makarske općine upućenog 31. prosinca banu Josipu Jelačiću u povodu njegova imenovanja za civilnog i vojnog gubernatora Dalmacije. Kao općinski vijećnik i član Trgovačke komore u Splitu uspio je isposlovati da Makarska od 1854. postane luka redovite parobrodske pruge Austrijskog »Lloyda« iz Trsta, što je povećalo trgovački promet u gradu. Bavio se i problemima poljoprivrede te sudjelovao u osnivanju agronomskog društva (Societa agronomica) u Makarskoj 1850; bio je dopisni član više drugih takvih društava. Već je ranije (1845) sudjelovao u osnivanju osnovne škole za djevojčice u gradu. Sakupljao je narodne pjesme, kao i njegov polubrat Jerko iz očeva drugog braka s Marijom Anom Ivačić. Pjesme koje su sabrala oba brata sakupio je Franjin sin Miroslav u Zbornik narodnih pjesama (rkp. u Rukopisnom arhivu Odjela za narodni život i običaje JAZU u Zagrebu). Napisao je i povijest svoje obitelji, što je objavljena 1884. Između 1833. i 1858. djelovao je u kulturnom životu Makarske. Bio je član prve uprave građanskog društva »Casino« u kojem je rad obnovljen 1843 (prvi put osnovan kao »Casino civico« 1800); društvo je do 1866. okupljalo i narodnjake. Sudjelovao je i u radu gradskog kazališta, osnovanog 1847. i predanog na upravu »Casinu« 1848. te u osnivanju gradske glazbe (Societa di canto e Banda musicale cittadina).