ALAGA, Gaja

ALAGA, Gaja, fizičar (Svetozar Miletić, 3. VII 1924). Studirao je u Budimpešti i Zagrebu, gdje je 1950. diplomirao teorijsku fiziku, a 1955. doktorirao. Boravio je na specijalizaciji u Institutu Nielsa Bohra u Københavnu (1952–1954) i u Lorentz Radiation Laboratory u Berkeleyu, California (1958/1959). Nastavnik je Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu; habilitirao se 1957, redoviti je profesor od 1966, predstojnik Zavoda za teorijsku fiziku, predsjednik Sveučilišne zajednice za fiziku (1968–1974) i suradnik Instituta »Ruđer Bošković« u Zagrebu. Izvanredni je član JAZU (od 1968) i počasni član Eötvös Loránd Fizičkog društva Mađarske (od 1972). Predavao je na nekoliko stranih sveučilišta: University of New York (1964/1965), Université de Paris, Orsay (1967), Ludwig Maximillian Universität, München (1973/1974), University of Uppsala (1977). Savjetnik je Instituta »Jožef Stefan« u Ljubljani. Član je izdavačkih savjeta više znanstvenih časopisa (Fizika, Physics Letters, Acta Physica Austriaca). Dobio je Nagradu »Ruđer Bošković« (1968). — Osnovno područje njegova znanstvenog rada su nuklearne strukture. Zajedno s K. Alderom, A. Bohrom i B. R. Mottelsonom postavio je K-izborna pravila i pravila intenziteta za beta i gama prijelaze kod jako deformiranih jezgri (Matematistik-Fysiske Meddelelser, udgivne of Det kgl. Danske Videnskabernes Selskab, 1955). Zatim je sâm postavio novi tip izbornih pravila vežanih uz čestične prijelaze jako deformiranih jezgri (Physics Review, 1955; Nuclear Physics, 1957). Pravila intenziteta i izborna pravila, koja su danas u literaturi poznata kao Alagina pravila, veoma su važna u spektroskopiji jako deformiranih jezgri. Sâm te zajedno s G. Ialongom izračunao je karakteristike jezgri žive i zlata (Bulletin of the American Physical Society, 1959; Physics Letters, 1966; Nuclear Physics, 1967). Iz tih je računa izrastao model jezgre – tzv. Alagin model – koji dosta dobro opisuje svojstva jezgri u prijelaznom području, između sferičnih i jako deformiranih. Sa suradnicima u Institutu »Ruđer Bošković« poopćio je pravila intenziteta i izborna pravila kod vibracijskih jezgri uzimajući pored nultog člana i najvažnije korekcije prvog reda (Proceedings of International Conference on Nuclear Physics, München 1973). Zajedno s V. Paarom klasificirao je stanja jezgri u području najvećeg momenta vrtnje primjenom vibracijskog modela i spomenutih izbornih pravila te našao uvjete u kojima se tzv. model grozdova svodi na model aharmoničnog vibratora i jedne čestice (Physics Letters, 1976; Fizika, 1977, Supplement 1, 1; Nuclear Instruments and Methods, 1977). Napisao je našu prvu monografiju o nuklearnoj fizici u okviru udžbenika I. Supeka Teorijska fizika i struktura materije, Zagreb 1964. Na mnogim međunarodnim konferencijama o nuklearnoj fizici u zemlji i inozemstvu (Francuska, Italija, SR Njemačka, SSSR, Mađarska, Rumunjska, Austrija) bio je predavač, predsjedavajući, savjetnik i organizator. Na njegov prijedlog (Dubna, 1968) stvorena je mreža međunarodnih regionalnih centara za nuklearnu fiziku.