ALBERTI, Nikola

ALBERTI, Nikola, splitski arhiđakon (Split, oko 1557 — ?, oko 1642). Pripada splitskoj patricijskoj obitelji, brat je Ivana i Matije. Filozofsko-teološke nauke završio je u Rimu kao pitomac njemačkog kolegija (Germanicum). Čini se da je postigao i doktorat. Već je u Rimu 1579. izabran za splitskog kanonika, a od 1584. do 1592. bio je na čelu splitskog kaptola kao kaptolski arhiđakon. Kao izaslanik kaptola 1588. boravio je u Veneciji. Spor s tadašnjim splitskim nadbiskupom Ivanom Dominikom Foconijem doveo ga je pred sud u Rim, gdje je 1592. proglašen krivim i lišen arhiđakonata. I dalje je nosio taj naslov, jer mu u Splitu sve do 1605. nije bio određen nasljednik. U Rimu je 1595. i 1596. bio predsjednik hrvatske bratovštine Sv. Jeronima. Bit će da je ondje radio na pripremanju poznatog plana – o svekršćanskom pothvatu protiv turskog gospodstva na Balkanu, za što se zauzimao papa Klement VIII. Na vijest da su kršćani pod vodstvom njegova brata Ivana 7. IV 1596. istjerali Turke iz Klisa krenuo je u domovinu i pridružio se uskočkoj vojsci koja je išla u pomoć opsjednutim osloboditeljima Klisa, pa je 27. svibnja s uskocima i on ušao u tvrđavu. Kad je sutradan general Juraj Lenković s glavninom čete otišao kako bi braniteljima pribavio potrebnu opskrbu, postavio je Nikolu za zapovjednika tvrđave umjesto dan prije poginulog brata Ivana. Prema nekim izvjestiteljima Nikola se lakomisleno prihvatio zadatka kojemu nije bio dorastao i tako skrivio što je Klis već dva dana poslije bio predan Turcima. Poslije je u Pragu od cara Rudolfa II tražio nagradu za svoje i Ivanove ratne zasluge i predlagao sebe i brata Matiju kao organizatore ponovnog osvajanja Klisa i prodora u unutrašnjost. Budući da je očekivana nagrada izostala, a prijedlog bio samo načelno prihvaćen, prešao je A. iz Praga u Rim. U Split se više nije smio vratiti, jer se sudjelovanjem u kliškom pothvatu zamjerio mletačkim vlastima koje su ga i u Rimu preko svojih pouzdanika pratile smatrajući ga jednim od najljućih protivnika. Ljubić spominje da je »smaknut pod Biogradom«, a D. Karaman da je 1642. umro, ali ne navode na čemu temelje svoje tvrdnje.