ALBERTINI, Đuro Marija

ALBERTINI, Đuro Marija (Giorgio Maria), filozofsko-teološki pisac (Poreč, 20. II 1732 — Poreč, 29. IV 1810). Sa četrnaest godina ušao je u Dominikanski red i kao član mletačke kongregacije završio je filozofske i teološke studije u Veneciji gdje je niz godina predavao teologiju. Na poziv Pija VI došao je 1789. u Rim za profesora dogmatike u kolegiju Propagande, a na poziv mletačkog Senata 1791. na Sveučilište u Padovu. Nakon ukidanja teološkog fakulteta u Padovi (1807) vratio se u Poreč. — A. je napisao mnogo radova iz različitih područja, a ponajviše iz filozofije i teologije. Dio njih je tiskan, a u rukopisu su ostali: Dissertazione sul sinodo di Pistoia, Varie dissertazioni sul primo fonte de’ dogmi e de’ riti sacri del gentilesimo, Sermo coram summo pontifice Pio VI a. 1789, Memoria sulla pretesa eternite del mondo, Dialoghi sopra il giansenismo, Notizie storiche della famiglia Albertini, Dissertazione cronologica dal principio del mondo insino alla morte di Gesù Cristo. — Spisi su mu jasni i znanstveno dotjerani, izraz umjeren. U teološkim djelima zastupa tzv. konkordizam, što mu je pribavilo simpatije netomista, ali su ga tomisti zbog toga napadali.