ALBINI, Alfred

ALBINI, Alfred, arhitekt (Graz, 15. VII 1896 — Zagreb, 4. XI 1978). Sin je kompozitora i dirigenta Srećka Albinija. Srednju školu polazio je u Zagrebu, gdje je 1915. maturirao. Studirao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1919–1923. Nakon završena studija radi u atelijeru Viktora Kovačića, a poslije njegove smrti prelazi arhitektu Hugi Ehrlichu radeći uglavnom na dovršenju palače zagrebačke Burze prema Kovačićevu projektu (1924–1926). Na Tehničkom fakultetu u Zagrebu je od 1925. asistent, od 1939. docent, a zatim profesor do umirovljenja 1962; predavao je projektiranje i povijest arhitekture najnovijeg doba. Dobio je 1963. Nagradu grada Zagreba, a 1969. Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo. — Projektirao je stambene i obiteljske kuće, javne zgrade, bavio se: pitanjima urbanizma i zaštite spomenika kulture, pisao stručne i teoretske članke te slikao. Radeći u atelijerima dvojice najistaknutijih sljedbenika misli Adolfa Loosa u Hrvatskoj, Viktora Kovačića i Huge Ehrlicha, A. nikada nije prihvatio avangardni funkcionalizam koji je bio karakterističan za zagrebačku arhitektonsku školu između dva svjetska rata. U arhitekturi zastupa umjereni modernizam s oslonom na tradiciju što mu je omogućilo da svoju arhitekturu uspješno uklopi u povijesne urbane cjeline (kuća Arko i projekt za Muzičku akademiju na Gornjem gradu u Zagrebu). — U Zagrebu je projektirao stambenu zgradu u Švearovoj ul. (1927), kuće Meixner u Mallinovoj ul., Balog u Gortanovoj ul. te Uzorinac u Kozarčevoj ul. (1935), kuću Arko na Gornjem gradu (1938) i Tehnološki fakultet (1953), zatim Gradsku štedionicu u Osijeku (1930), obiteljsku kuću Dukat u Hvaru (1934), Narodni dom u Sušaku (1936–1947) i moderni stambeni blok u Zadru (1954). — Važniji su mu natječajni projekti (neizvedeni): Hrvatski dom u Osijeku (1927, I nagrada), Pozorište u Novom Sadu (1928, III nagrada), Banovinska bolnica u Splitu i stambeno naselje Vinovrh u Zagrebu (1929), Banovinska palača u Splitu i rimokatolička katedrala u Beogradu (1930), crkva Sv. Ćirila i Metoda u Sušaku (1931, III nagrada), Umjetnički dom u Zagrebu (1932, II nagrada), Narodni dom u Zemunu i regulacija Trga kralja Petra u Sarajevu (1933), Državna obrtna i produžna škola u Zagrebu (1935, II nagrada), neboder »Albanija« u Beogradu (1938), hotel i kupalište u Preradovićevoj ul. u Zagrebu (1941, II nagrada), školski centar u Hvaru (1961, grupni rad) te niz urbanističkih studija: Sveučilišni grad u Zagrebu (1935), Novi Beograd (1957, III nagrada), Nova avenija u Zagrebu (1958), prostor oko katedrale u Kölnu (1959), u Zagrebu centar Trnja s novom vijećnicom (1965), zgrada Radio-televizije (1969) i regulacija prostora oko Trga Republike (1972). U okviru aktivnog bavljenja konzervatorskom problematikom izradio je projekt za rekonstrukciju Eufrazijeve bazilike u Poreču (1960) i sudjelovao pri inventarizaciji povijesnih spomenika Gornjega grada i Kaptola u Zagrebu (1964–1965). Objavio je teoretske članke s područja suvremene arhitekture i urbanizma u publikacijama: Hrvatska revija (1934, 1935); Hrvatsko kolo (1935); Obzor Spomen-knjiga 1860–1935 (Zagreb 1936); Informativni priručnik NRH (Zagreb 1953); Čovjek i prostor (1968); Telegram (1972). — Njegov slikarski opus nije velik, ali je zanimljiv po slobodi interpretacije pretežno urbanih motiva (crteži, grafike) te po sklonosti prema eksperimentu, napose u apstraktnim kompozicijama izvedenim u kombiniranoj tehnici. Široko obaviješten o svim arhitektonskim pitanjima, izrazito sposoban da kreativno sintetizira, raznovrsne poticaje, A. je tvorac arhitekture koja nedostatak jače izražene individualnosti nadoknaduje veoma odnjegovanom formom, pažljivo oblikovanim arhitektonskim detaljima i visokom profesionalnom razinom projekata.