AMALTEI

AMALTEI (Amalthei), obitelj talijanskih humanista (sredina XV st. — XVI st.), podrijetlom iz Furlanije, gotovo dva stoljeća davala je istaknute pjesnike, pedagoge, liječnike i umjetnike. C. Paolo Amalteo (Pordenone, 1460 — Beč, 1517) predavao je književnost u Beču i bio je dvorski pjesnik Maksimilijana I. Marcantonio A. (Pordenone, 1475–1558), pedagog u Austriji i Ugarskoj, potom svećenik i humanistički učitelj u mnogim mjestima pokrajine Veneto. Veću popularnost postigli su u sljedećoj generaciji sinovi Francesca, također humanista i učitelja u Furlaniji: Cornelio, Giambattista i Girolamo. Poznati kao latinski pjesnici, zanimljivi su za nas po svom boravku u Dubrovniku, koji pada u vrijeme kad je tu boravio i humanist Lodovico Beccadelli, dubrovački nadbiskup (1555–1564) i neki drugi učeni Talijani. — Cornelio Amalteo (Cornelius Amaltheus), liječnik i pjesnik (Oderzo, oko 1530 — Rim, 1603). Najmlađi brat, završio je studij medicine u Padovi, a oko 1560. pošao je s bratom Giambattistom u Dubrovnik, gdje je bio kancelar Republike. S njim je 1562. napustio Dubrovnik i pošao u Rim, gdje je djelovao zajedno s Aldom Manuzijem mlađim, talijanskim tiskarom. Kasnije je vjerojatno ušao u crkvenu službu. Bio je pjesnik poput braće Giambattista i Girolama, iako manje poznat. Suvremenicima se predstavio latinskim junačkim spjevom Proteus, u kojem slavi Juana Austrijskoga, glavnog zapovjednika u bici kod Lepanta 1571. Svoje latinske pjesme tiskao je zajedno s pjesmama svoja dva brata, a neke je objavio i u drugim zbirkama. — Giambattista Amalteo (Ioannes Baptista Amaltheus), pjesnik, diplomat i crkveni dostojanstvenik (Oderzo, 1525 — Rim, 23. II 1573). Studirajući književnost u Veneciji i Padovi ušao je u književne krugove T. Gabrielea, F. Badoera, D. Veniera, upoznao se s P. Aretinom, S. Speronijem, P. Manuzijem i G. Fracastorom. Tada nastaju i njegovi prvi pjesnički radovi, ali 1548. upisuje u Padovi pravo i završava ga 1552, baveći se i dalje klasičnom književnošću, filozofijom te prateći talijansku poeziju. Najprije ostaje u Padovi kao pedagog u kući Lippomani, a potom, učvršćujući svoje veze i na političkom polju, putuje angažiran u diplomatskim misijama. U proljeće 1556. pošao je na putovanje po Evropi – Bruxelles, London (gdje je kraljici Mariji posvetio eklogu Doris) i Edinburgh. Poslije toga polazi s braćom u Dubrovnik, gdje je, prema izvorima, od 1558. do početka 1562, bio sekretar Republike. Posebna mu je briga, bila kulturni napredak grada i obrazovanje mladih naraštaja, shvativši kao humanist da je sretan trenutak materijalne i političke stabilnosti Dubrovnika oslobodio težnju za obrazovanjem i umjetnošću i omogućio joj da uzleti do visina nadahnutog i plodonosnog stvaralaštva. U tom je smislu 26. XI 1560, na jednom putovanju u Dubrovnik, uputio iz Venecije pismo latinskom pjesniku i govorniku Talijanu Nascimbeneu Nascimbeniju nagovarajući ga da dođe za nastavnika u Dubrovnik, prikazujući mu primamljive uvjete za rad javnog lektora i atmosferu pogodnoga kulturnog života u gradu. Uz ostale pogodnosti A. ističe kako je u gradu običaj da lektor drži posmrtne govore i plemićima i pučanima, što nije teška dužnost a izvor je unosnih zarada. K tome postoji i mogućnost intelektualnog rada zbog mira i veoma ugodnih životnih uvjeta. Na njegov nagovor Nascimbeni je 1560. došao u grad i ostao u njemu sve do 1570. God. 1562. Giambattista sa svoja dva brata napušta Dubrovnik i odlazi u Rim gdje sudjeluje u osnivanju društva Accademia delle Notti Vaticane, baveći se i dalje književnim radom te ostajući u prisnom pismenom kontaktu s članovima dubrovačkih obitelji Gundulić, Ranjina, Menčetić, Rastić i dr. S. Crijević navodi da je uz S. Bobaljevića i L. Getaldića Giambattista bio član dubrovačkog učenog društva Akademija složnih (Accademia dei concordi). God. 1565. odlazi s C. Borromeom iz Rima u Milano, zatim obavlja svećeničke službe u Trentu, Parmi, Padovi i drugdje, a 1568. ulazi u cistercitski samostan San Salvatore in Lauro u Rimu, postavši papinski komornik. Giambattista je prije svega bio latinski pjesnik, u manjoj je mjeri pisao na talijanskom i grčkom jeziku. Svoje mladenačke ekloge, često s autobiografskim crtama, posvećivao je različitim osobama. Pisao je potom epistulae, opisujući događaje iz vlastita života, te stihove različita metra i brojne epigrame, posebno o ljubavi, s autobiografskim elementima. Pod utjecajem protureformacije obrađivao je i teme duhovnoga karaktera. U svojoj talijanskoj lirici, izrasloj iz petrarkističke škole te iz spiritualne poezije B. Tassa i Flaminijeve latinske lirike, najiskreniji je u stihovima voljenoj ali nevjernoj ženi (oko 1548) i u trenucima kad izražava strah pred bliskom smrti (A. Buiatti). Čini se da je upravo ta lirika utjecala na tadašnje dubrovačke pjesnike, osobito na D. Zlatarića, kod kojega je M. Kombol pronašao očite Giambattistine tragove. Dubrovčani su ga i inače cijenili, pa ga je S. Bobaljević više puta spominjao u pjesmama kao svoga prijatelja. On i M. Monaldi oplakali su u svojim sonetima njegovu smrt (Rime di S. Bobali e M. Monaldi, Dubrovnik 1783², str. 102 i 203). — Girolamo Amaltei (Hieronymus Amaltheus), filozof, liječnik i pjesnik (Oderzo, 7. III 1507 — Oderzo ili Padova, 19. X 1574). Više je godina predavao filozofiju na sveučilištu u Padovi, a od 1536. bio je liječnik u mjestima Ceneda, Serravalle i Oderzo. Čini se da je i on s braćom Giambattistom i Corneliom došao 1558. u Dubrovnik, što spominje i S. Crijević, dok F. M. Appendini upozorava da za to ne postoje dokazi, iako dopušta da su sva tri brata boravila u Dubrovniku. Girolamo je bio vrstan poznavalac klasičnih jezika i književnosti te je pisao pretežno na latinskom jeziku. Proslavio se djelom Gigantomachia haeretica, koje je, prožet idejama protureformacije, posvetio papi Pavlu IV. — Nije utvrđeno u kakvu je srodstvu sa spomenutom braćom Aurelio A., za kojega F. M. Appendini kaže da je u Dubrovniku bio najprije učitelj (1546–1554), a zatim kancelar, ali postoji i utvrđeni podatak da je 17. XI 1565. kao dubrovački notar napisao jedan dokument (Secreta Consilii Rogatorum, II, fol. 113). — Prva objavljena zbirka Giambattistinih pjesama bila je Benedicti Lampridii ... nec non Ioannis Baptistae Amalthei carmina (Venecija 1550). Pjesme trojice braće, nakon njihove smrti, najčešće su objavljivane zajedno u zbirkama lirike. Trium fratrum Amaltheorum Hieronymi, Ioannis Baptistae, Cornelii Carmina (Venecija 1627) bilo je prvo takvo izdanje koje je priredio Gerolamo Aleandro, ml. Prema njemu izdano je kasnije nekoliko novih izdanja, npr. 1718. i 1728. u Amsterdamu i zbirka prijevoda na talijanski Versi editi ed inediti di Girolamo, Giambattista e Cornelio Amalteo tradotti da vari (Venezia 1817). Pojedine su pjesme uvrštene i u mnoge antologije talijanske i latinske poezije.