AMERLING

AMERLING, obitelj austrijskog podrijetla; nastanjena u Dubrovniku u XIX i početkom XX st., kamo je doselio Bečanin Ignjat A. (umro 1879). U braku s Katarinom Capitelli rodilo mu se pet sinova i jedna kći. Najstariji sin Josip (1819–1867) bio je svećenik, pristaša hrvatskoga narodnog preporoda i pjesnik na hrvatskom jeziku. Pjesme koje je slao na ogled A. Kaznačiću (pisane 1839–1842), kao i pisma, sačuvani su u ostavštini obitelji Kaznačić (Arhiv JAZU u Zagrebu). Pjesan mu je tiskana u zbirci prigodnica Priusviscenomu gospodinu Venceslavu Vetter knesu od Lilienberg… Vladaozu inskupnomu sve Dalmazie na dan 20 Sjecna 1840 (Zadar 1840), a Pjenje je dubrovački prepisivač Stijepo Tomašević uvrstio u svoj rukopisni zbornik A Sua Signoria… Vinzenzo Zubranich… Vescovo di Ragusa, nel solenne ingresso alla sua Sede Episcopale (Dubrovnik 1856; u Naučnoj biblioteci u Dubrovniku). Njegov brat Frano (1821–?) živio je u drugoj pol. XIX st. u Kairu. God. 1872. darovao je Domorodnom muzeju u Dubrovniku (danas Dubrovački muzej) zbirku arheoloških predmeta, minerala i rijetkosti iz svoje kairske umjetničke zbirke. S. Skurla navodi da je istom muzeju darovao i zbirku kineskih i japanskih predmeta. Treći brat Nikola (Niko) (1823–1892), trgovac i dobrotvor, otišao je 1842. iz Dubrovnika u Aleksandriju i tamo se obogatio trgujući. Povremeno je putovao po Evropi; boravio je u Milanu (1880), Bad Gasteinu u Austriji (1881), a dolazio je i u Dubrovnik (1882). Egipat je napustio za engleske okupacije (1882), te od 1885. živio u Beču, gdje je i umro. Tijelo mu je preneseno u Dubrovnik. Za života je bio više puta odlikovan; nosio je i titulu viteza. Isticao se kao dubrovački dobrotvor. God. 1874. izabran je za pokrovitelja novoosnovanoga Dubrovačkoga radničkog društva. Priložio je znatnu svotu u zakladnu glavnicu te nastavio novčano pomagati društvo i društvenu glazbu, osnovanu 1879. Utemeljio je i nekoliko zaklada za siromašne građane i učenike. God. 1881. dao je prilog za podizanje spomenika Ivanu Gunduliću u Dubrovniku. Darovao je Domorodnom muzeju u Dubrovniku zbirku staroegipatskih i orijentalnih predmeta (1872), a njegovim sredstvima podignuta je u dubrovačkom parku Gradac česma (natpis iz 1902). Brat mu Ignjat (Inje) (1830–1915) bijaše dobio dio njegove imovine. I on je bio dobrotvor, prvenstveno dubrovačkih crkvenih ustanova. Njegovim sredstvima podignut je 1896. još jedan kat sjevernog krila samostana Male braće te 1901. preseljena u klaustar i uređena stara samostanska ljekarna (osnovana 1317). Priložio je sredstva za postavu ograde na terasi iznad klaustra u Dominikanskom samostanu, a 1902. dao proširiti samostan franjevki trećoredica na Boninovu (na tim gradnjama postavljeni su latinski natpisi). Svojim je sredstvima umnožio neke zaklade, što ih je bio utemeljio brat mu Niko (podaci o njihovim zakladama nalaze se u poziciji Zaklade arhiva dubrovačke općine). Obavljao je neke društvene funkcije, bio više puta odlikovan te se nazivao vitezom. God. 1899. naveden je u popisu članova autonomaškog društva »Gabinetto di Lettura« u Dubrovniku (osnovano 1893). Peti brat Antun (1833–?) bio je 1865. u Limi (Peru), a boravio je duže vremena i u Kostariki. Potkraj 1882. poslao je posredstvom brata Nika Domorodnom muzeju u Dubrovniku zbirku punjenih ptica, većinom iz Brazila. O njegovu trošku sagrađena je 1902. mala česma na Gundulićevoj poljani (s natpisom). Sredstvima Nika, Inja i Antuna podignuta je 1900. česma na Brsaljama u predgrađu Pila (kip Ivana Rendića s prizorom iz Gundulićeve Dubravke i natpis). Iz koncepata pisama Trgovačko-obrtničke komore u Dubrovniku (1865–1877) vidljivo je koliko su braća bila angažirana pri osnutku današnjega Dubrovačkog muzeja. Sestra im Zane (Đovana), bijaše u drugom braku udana za Spiridiona Radovanija. Naslijedila je od brata Nika stanovitu imovinu. Poslije je zbog neke podarbine, koju je načinila za života, nastao sudski spor između braće Inja i Antuna, što je dospio do bečkoga Vrhovnog suda. O tome je Antunov odvjetnik F. Forlani u Milanu 1896. izdao posebnu publikaciju Il caso Amerling, s tekstovima poznatih pravnih stručnjaka Domenika Giuratija i Cesarea Lombrosa. S prezimenom A. javlja se jedan Josip, pukovnik, koji je 1867–1870. bio upravitelj vojničke inženjerije u Dubrovniku. Objelodanio je opis dubrovačkih utvrda u časopisu Österreichische militärische Zeitschrift (1870). Nije poznato da li je bio u kakvoj vezi s obitelji A.