ANDRIĆ, Josip

ANDRIĆ, Josip, pripovjedač, pjesnik, glazbenik i jezikoslovac (Bukin, kod Bačke Palanke, 14. III 1894 — Zagreb, 7. XII 1967). Otac mu je bio Josip, bravar i mlinar, a majka Eva, rođ. Fabry. Mađarsku pučku školu polazio je u Bukinu (1900–1901), a hrvatsku u Moroviću (1901–1905). Gimnaziju je pohađao u Slavonskoj Požegi gdje je 1913, maturirao. Studirao je na više fakulteta: od 1913. do 1917. pravo u Zagrebu, trgovačke nauke u Pragu (1914–1916), skolastičku filozofiju u Innsbrucku (1917–1918), a slavistiku u Zagrebu (1943–1945), Glazbu je učio privatno u Slavonskoj Požegi i Pragu. Pravo je završio doktoratom 1920. u Zagrebu. Od 1919. do 1927. bio je urednik Seljačkih novina u Zagrebu i muzički kritičar Narodne politike, od 1921. do 1946. glavni urednik katoličke izdavačke kuće »Društvo Sv. Jeronima«, a od 1946. do umirovljenja 1954. radio je u uredništvu Hrvatskoga književnog društva Sv. Ćirila i Metoda. A. je bio član mnogih kulturnih društava i ustanova i primio mnoga priznanja. God. 1964. odlikovao ga je papa Pavao VI za književni i organizacijski rad. — Prvi objavljeni Andrićev rad je pjesma Zavičajnoj rijeci (Slavonac, 1909, 2). U srednjoj školi počeo je pisati za kazališta (dramoleti o V. Lisinskom, J. Haydnu i P. Preradoviću). Autor je pjesama, pripovijedaka i romana tematikom vezanih uz folklornu građu Bačke i Srijema. Književne radove, feljtone, kritike, rasprave i članke o povijesnim, političkim, vjerskim, kulturološkim i gospodarskim temama objavio je u publikacijama: Luč (1906/ 1907, 1913–1918, 1921/1922, 1926–1930, 1937), Krijes (1910/1911, 1917), Mitrovački glasnik (1913), Hrvatska prosvjeta (1915, 1938), Seljački kalendar (1915, 1920–1925, 1927), Seljačke novine (1919–1926), Danica (1920, 1922, 1923–1929, 1933, 1937, 1940, 1944, 1945), Težačke novine (1921–1923), Mladost (1922, 1924), Narodna sloboda (1922, 1926, 1928), Katolički list (1923–1924, 1935–1936, 1941, 1944), Zadrugar (Zagreb 1923, 1925, 1932), Nedjelja (Zagreb 1924), Kalendar sv. Ante (1925), Kalendar sv. Franje (1926), Selo i grad (1928/1929), Obitelj (1929–1944), Razgovor ugodni (1929), Svijet (1929), Hrvatska straža (1931–1933, 1935, 1936, 1938 do 1941), Klasje naših ravni (1938, 1942–1943), Hrvatski orač (1940), Naša domovina (1940), Subotičke novine (1940, 1941), Subotička Danica (1941), Nova Hrvatska (1941–1945), Zabavnik (Zagreb 1945). Služio se pseudonimima i šiframa: Pišta, Stevan, Stevan iz Srijema, Stipa, Slavko, Levinac Poljički, Pavao Ljubić Sinjski, Ljuboslav Jadranić, Stipa Bukinac, Čika Dobrijan, J. A., Dr. J. A., — dr-, Dr. A., A., -n-, P. Ć. Uredničkim se radom počeo baviti u srednjoj školi i kao student (đački listovi Slavonac i Jeka 1909–1913, Luč 1914–1917). U katoličkim bibliotekama (Jeronimska pučka knjižnica 1923–1929, Knjižnica pučke pozornice 1926–1941, Knjižnica dobrih romana 1926–1945, Knjižnica dobre djece 1929, Knjižnica katoličkih pjesnika 1939–1941) uredio je preko petsto knjiga. Bio je pokretač i urednik više katoličkih listova, časopisa, tjednika, zbornika i kalendara (Mladost 1924, 1929–1931; Naša Gospa Lurdska 1928; Obitelj 1929–1944; Jeronimsko svjetlo 1934; Tatre i Velebit 1942–1943; Sunčani vinograd 1943; Katolički kalendar 1965. i Danica 1966). Uredio je i prvo izdanje Florentinskih elegija F. Cirakija (1956). Organizirao je više vjerskih i kulturnih manifestacija. Pisao je biografije (N. Tavelić) i putopise (Irska, Palestina, Sicilija). Zajedno sa slikarom V. Kirinom priredio je na svjetskoj izložbi katoličke štampe u Vatikanu (1936) izložbu hrvatskoga katoličkog tiska. A. je prevodio sa češkog (J. Š. Baar, J. Zeyer, J. Durych), francuskog (M. Delly), njemačkog (H. K. Strachwitz), napisao je Slovnicu slovačkog jezika (1942) i manje rječnike slovačkog i lužičko-srpskog jezika. Na slovački je prevedeno više Andrićevih pripovijedaka, glazbenih i jezikoslovnih rasprava te putopis Na zelenam otoku (1943), a jedna novela i rasprava na češki. — A. se čitav život bavio glazbom, djelovao je na melografskom, kritičarskom, glazbeno-publicističkom i skladateljskom području. Proučavao je narodnu glazbu i melografski skupio oko 2000 narodnih melodija po Bačkoj, Srijemu, Slavoniji i otoku Hvaru. Bavio se i proučavanjem glazbe Slovaka i Lužičkih Srba. Glazbene kritike i napise o glazbi objavljivao je u listovima i časopisima: Tamburica (1909/10, 1912/13–1913/14), Novine (1916–1918), Sv. Cecilija (1917, 1922 do 1924, 1927, 1936, 1942, 1944), Narodna politika (1919–1926, 1928), Požeške novine (1924), Jugoslavenski muzičar (1925–1926), Mladost (1930/31), Almanah Gospe Lurdske (1931), Hrvatska tamburica (1936–1941), Novi list (Zagreb, 1941), Radio-Zagreb (1941), Tamburaška glazba (1955–1958). Napisao je i nekoliko knjiga s područja glazbe; njegova Slovačka glasba (1944) prva je povijest slovačke muzike uopće, a Škola za tambure (1953) prva škola za sve sisteme. Skladao je mnogo, već od gimnazijskih dana, najviše za tambure, oko 180 kompozicija za tamburaški orkestar (Bačka simfonijeta, Šokački svatovi i dr.). Komponirao je i za različite komorne i orkestralne sastave (gudački kvartet Bački, Klavirski trio, skladbe za violinu i klavir, Požeška suita, Plitvička suita i dr.). Uglazbio je više od četrdeset pjesama hrvatskih pjesnika (ciklusi: Večernje pjesme, Lirske impresije, Svjetlo u mraku i dr.). Skladao je i scenska djela: opera Dužijanca (vlastiti libreto), prva bunjevačka opera izvedena 1953. u Subotici, Otmica Šijakinje (libreto F. Ciraki) nastala je 1954, a Raspršeno kolo (libreto V. Marinović) 1955. Muzička komedija Na vrbi svirala izvedena je u Somboru 1956. Izvođenju svog baleta Jurjaši (1953) prisustovao je 1960. u Nürnbergu. — Andrićev je književni rad na granici nabačenih lirskih dojmova i publicistike (A. Sekulić). Kao jezikoslovac pridonio je zbližavanju Slovaka i Hrvata (Z. Milković). Kompozicije su mu rađene jednostavnijlm izražajnim sredstvima i imaju pretežno popularan karakter (A. Vidaković).