ANDRIĆ, Nikola, književni povjesničar, pisac, dramaturg, prevodilac i jezikoslovac (Vukovar, 5. XII 1867 — Zagreb, 7. IV 1942). Sin je Mate, remenara i suca i Julijane, rođ. Mađarević. Pučku školu polazio je u Vukovaru (1874–1879), a gimnaziju je završio u Osijeku (1879–1887). Dobivši potporu zemaljske vlade, odlazi 1887. u Beč, gdje kod V. Jagića, A. Mussafiae i G. Meyer-Lübkea studira slavistiku i romanistiku. Romanistiku studira i na Sorbonni te na Collége de France (1889). Diplomirao je u Beču 1891; državni profesorski ispit iz hrvatskog i francuskog jezika položio je 1894, a doktorirao 1897. temom Prijevodna beletristika u Srba od godine 1777–1847 (Vienac 1892). Najprije je radio kao suplent za hrvatski i francuski jezik na realnoj gimnaziji i višoj trgovačkoj školi u Zemunu (1891–1893). Na prijedlog S. Miletića postaje 1894. dramaturg Hrvatskoga zemaljskog kazališta u Zagrebu i na toj dužnosti ostaje do 1899. S Miletićem je 1898. osnovao Glumačku školu u Zagrebu na kojoj uz prekide predaje do 1926. God. 1899. postaje predavač hrvatskog i latinskog jezika te svjetske književnosti na ženskom liceju u Zagrebu. Od 1901–1907. ponovno je dramaturg Hrvatskoga zemaljskog kazališta u Zagrebu. Jedan je od osnivača (1907), i upravitelj osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta (do 1908). Zatim postaje profesor na I realnoj gimnaziji i Glumačkoj školi u Zagrebu. Kao član redakcije Narodnih novina (1909–1913) uređivao je prosvjetnu rubriku i feljton te pisao kazališne vijesti i recenzije o novijim knjigama. God. 1913. osnovao je i bio glavni urednik popularne Zabavne biblioteke. A. je povremeno obavljao i političke dužnosti; bio je vladin kazališni povjerenik i upravitelj Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu (1920–1921) te pomoćnik ministra prosvjete S. Radića u Beogradu (1925–1926). Umirovljen je 1927. Bio je član i funkcionar mnogih društava: osnivač i starješina Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca, predsjednik Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i Društva prijatelja Poljske. Odlikovan je viteškim redom Sv. Save (Beograd 1895) i poljskim ordenom I reda »Polonia restituta«. — Pisao je feljtone, pripovijetke, polemike, putopise, književnopovijesne studije i jezikoslovne rasprave. Prvu pripovijest, Lov na sjedećke, parafrazu humoreske V. Korajca, objavio je 1887. u Sriemskom Hrvatu. Objavljivao je u publikacijama: Vienac (1888, 1890, 1892–1900, 1908), Pozor (1890, 1898, 1900, 1902–1904, 1921–1934, 1938–1940), Javor (1892, 1893), Agramer Tagblatt (1893, 1895, 1906, 1929), Pozorište (1893, 1895, 1900, 1904, 1905, 1907), Kazališni almanah (1895), Nada (1895), Narodne novine (Zagreb 1897, 1898, 1900, 1902, 1904–1915, 1917, 1918), Spomen-cvijeće (1900), Život (Zagreb 1900), Brankovo kolo (1901), Karlovački glasnik (1901), Mali dobrotvor(1901/1902), Prosvjeta (Zagreb 1901, 1902, 1912), Rad JAZU (1901, 1902), Srbobran (1905–1910), Glas Matice hrvatske (1906–1909), Hrvatska (1906–1908), Pokret (1906), Hrvatstvo (1907), Narodna obrana (1907), Veliki Ćiril-Metodski koledar (1907), Die Drau (1908), Hrvatsko kolo (1908), Slavonische Presse (1908), Hrvatska smotra (1909), Večernje novine (1911, 1919, 1937, 1940), Nastavni vjesnik (1911/1912), Venac (1911/1912), Hrvatska kruna (1912), Smilje (1913/1914, 1915/1916), Hrvatska njiva (1917), Hrvatska revija (1917), Hrvatski list (Pula 1918, 1924, 1925, 1927, 1937, 1940), Omladina (1918), Savremenik (1918, 1919, 1923, 1927, 1937), Nova Evropa (1920), Kazališni list (1921), Riječ Srba-Hrvata-Slovenaca (1921), Jutarnji list (1922, 1929, 1934, 1936), Talija (almanah, 1922), Teater (1922/1923, 1932), Hrvatska pozornica (1925/1926), Hrvat (1927), Reč i slika (1927), Hrvatsko pravo (1929), Danica (1934), Obzor spomen-knjiga 1860–1935 (1935), Srijemske novine (1937, 1939), Varaždinske novosti (1937/1938), Srijemski Hrvat (1939), Hrvatska straža (1940). Mnoge radove objavio je pod pseudonimima Dudan Mate, Miloje Fruškogorac, Rođo, Harry, Spectator, Prijatelj drame, Raoul, Alpha, Musicus, Peterburžec te šiframa dr. A., Fr., dr., n. i dr. (vidi Leksikon pisaca Jugoslavije, 1. Novi Sad 1972). Prijevode suvremenih ruskih pisaca objavio je u Viencu i popratio ih kraćim komentarima. Od beletrističkih djela objavio je 1894. knjigu feljtona U vagonu, a 1927. dva sveska putopisa Od Balkana do Montblanca (s autobiografijom Redaktor o autoru). U povodu otvaranja nove kazališne zgrade u Zagrebu 1895. napisao je Spomen-knjigu. Važniji su mu članci o J. Kundeku (Život 1900), J. Tomboru, A. Veberu (Narodne novine 1906) i o zaboravljenim književnicima apsolutizma (Hrvatska 1906) te studije o M. Maruliću (1901) i P. Solariću (1902). Na poziv predsjednika Matice hrvatske T. Smičiklasa (1894) prihvatio se redigiranja i izdavanja biblioteke Hrvatskih narodnih pjesama (6 knjiga) poprativši je raspravom o motivima, jeziku i etosu u našoj narodnoj poeziji. Kao utemeljitelj i urednik Zabavne biblioteke (1913–1942), izdao je 603 knjige s prijevodima vodećih svjetskih autora; sam je preveo više od 60 romana i pripovijedaka te isto toliko drama (pretežno s francuskog, njemačkog i ruskog). Andrićev glavni jezikoslovni rad je Branič jezika hrvatskoga (1911), a leksikografski, rječnik Šta je šta (s I. Velikanovićem). — Kritičari su Andrića nazvali poliglotom i eruditom čiji je književnopovijesni i esejistički rad nadmašio beletristički. Istaknuta je njegova zasluga za unapređenje hrvatskoga kazališnog života.
DJELA: Prijevodna beletristika u Srba od godine 1777–1847. Zagreb 1892. — U vagonu (pseud. Miloje Fruškogorac). Zemun 1894. — Spomen-knjiga Hrvatskoga zemaljskog kazališta. Zagreb 1895. — Odgovor na odgovor Živanovića. Prilog konačnome sporazumu. Zagreb 1899. — Izvori starih kajkavskih drama. Rad JAZU, 1901, 146, str. 1–77. — Značenje Marka Marulića. Zagreb 1901. — Iz ratničke književnosti hrvatske. Zagreb 1902. — Život i književni rad Pavla Solarića. Rad JAZU, 1902, 150, str. 103–194. — Pod apsolutizmom. Zagreb 1906. — Branič jezika hrvatskoga. Zagreb 1911. — Od Balkana do Montblanca, 1–2. Zagreb 1927. — Šta je šta. Stvarni hrvatski rječnik u slikama (suautor Iso Velikanović). Zagreb 1938.
LIT.: Janko Lokar: Dr Nikola Andrić, Izvori starih kajkavskih drama. Archiv für slavische Philologie, 1904, XXVI/2, str. 284–290. — Stjepan Miletić: Nikola Andrić. Hrvatsko glumište 1894–1899. Zagreb 1904. — Branko Vodnik: Pod apsolutizmom. Savremenik, 2(1907) 2, str. 65–70. — Stjepan Ivšić: Dr. N. Andrić, Branič jezika hrvatskoga. Hrvatski pokret, 7(1911) br. 124–125, 128, 141, 151, 173. — Jovan Skerlić (J. S.): Dr Nikola Andrić: Branič jezika hrvatskoga. Srpski književni glasnik, 1911, XXVI/12, str. 962–967. — Vatroslav Rožić: Dvije tri o Andrićevu »Braniču jezika hrvatskoga«. Nastavni vjesnik, 20(1911–12) 1, str. 54–63, 3, str. 222–226. — Vatroslav Jagić (V. J.): Für die Reinheit der serbokroatischen Schriftsprache. Branič jezika hrvatskoga. Archiv für slavische Philologie, 1912, XXXIII/3–4, str. 497–499. — Ivan Krnic: Jedan naš radnik (Nikola Andrić). Hrvatska njiva, 1(1917) 40, str. 715–717. — August Cesarec: Od dvoglava orla do Zabavne biblioteke. Književna republika, 2(1924–25) I/3, str. 112–116. — Ivan Esih (ie): Češki glas o dru Nikoli Andriću. Jutarnji list, 26(1937) 9294, str. 8. — Isti: Talijanski esej o dru Nikoli Andriću. Ibid., 9299, str. 11. — Stjepan Miletić: Kako je dr Nikola Andrić postao 1894. dramaturg zagrebačkog kazališta. Komedija, 4(1937) 41(173), str. 12–15. — Ivo Hergešić: Le soixante-dixième anniversaire de Nikola Andrić (s opširnijom lit.). Annales de l’Institut français de Zagreb, 1–2(1937–38) 2/3, str. 161–167. — Branko Krmpotić: Rječnik-slikovnica. Novo doba, 21(1938) 30, str. 10. — Dušan Žanko: Uz četverostruki jubilej dra Nikole Andrića. Hrvatska smotra, 6(1938) 1, str. 38–39. — Vinko Lozovina: Teško je to prevesti dobro lirsku pjesmu. Hrvatski glasnik, 2(1939) 84, str. 22. — Mate Ujević: Život i rad dra Nikole Andrića. Hrvatska pozornica, 7(1941–42) 31, str. 1–5. — Ivan Esih (ie): Dr. Nikola Andrić. Prosvjetni život, 1(1942) 1/2, str. 94–95. — Vladimir Kovačić (v. k.): Umro dr Nikola Andrić. Nova Hrvatska, 2(1942) 83, str. 11. — Julije Benešić: Sriemci u književnosti. Spremnost, 3(1944) 144, str. 9. — Potpuniju lit. do 1941. vidi u Bibliografiji rasprava, članaka i književnih radova 1, 2. i 3. Zagreb 1956, 1957 i 1959, a do 1945. u Leksikonu pisaca Jugoslavije, 1. Novi Sad 1972.
Nedjeljko Mihanović (1983)
