ANDRIJA

ANDRIJA (Andrea de Lucca), dubrovački nadbiskup (Lucca u Italiji, potkraj XI st. — Dubrovnik, 1156). Papa Inocent II imenovao ga je 1141. dubrovačkim nadbiskupom, a 1142. dao mu je u Rimu palij u znak nadbiskupske i metropolitanske vlasti nad Zahumljem, Srbijom i Travunjom. Time je ponovno uspostavljena Dubrovačka metropolija, a Barska dijeceza izgubila je status metropolije što ga je stekla 1089. bulom antipape Klementa III Wiberta te je tako zajedno s biskupijama u Kotoru, Budvi, Ulcinju, Skadru, Drivastu i Pilotu postala sufragan Dubrovačke nadbiskupije. Svoja metropolitanska prava A. je, čini se, pokušao proširiti i na Hvarsku biskupiju. Naime, 1147. posvetio je u dubrovačkoj katedrali prvoga hvarskog biskupa Martina Manzavinija, sufragana Splitske metropolije. God. 1150. isposlovao je kod pape Eugena III lokrumskomu benediktinskom opatu znakove biskupskog dostojanstva. Priveo je na katolički obred dukljansko-travunjskog i zahumskog kneza Desu koji je 1151. darovao benediktincima (iz Pulsana na Monte Garganu u Apuliji) otok Mljet na kojem su oni podigli opatiju Sv. Marije na Jezeru. U Dubrovniku je 1153. održao pokrajinsku sinodu s ciljem da se Zapadnoj crkvi vrate trebinjski i dukljanski vladari sa svojim podanicima. Sinodi je prisustvovao legat pape Eugena III Gracijan. Međutim, metropolitansku vlast dubrovačke crkve nisu priznavali biskupi barski, kotorski, ulcinjski i drivaški. Legat pape Anastazija IV Henrik razriješio ih je stoga (1153) biskupske službe, a kotorskog načelnika izopćio iz crkve. Bulom od 19. XII 1153. papa Anastazije IV potvrdio je nadbiskupu Andriji i njegovim nasljednicima metropolitanska prava dana dubrovačkoj crkvi 1142, a bulom od 25. XII 1153. odobrio je postupak svog legata Henrika.