ANDRIOLIĆ, Marko

ANDRIOLIĆ, Marko (Trogiranin; Andrijolić, Andriulić), vjerski pisac (Kaštel-Novi ? kod Trogira, prva pol. XVI st. — ?). Tvrdi se da je teologiju svršio u Italiji. Za sebe je u predgovoru svoje knjige naveo da je »meštar od svetoga pisma« i »tumač pri crikvi trogirskoj«. God. 1585. boravio je u Veneciji i tu je po naredbi papinskog vizitatora za Dalmaciju Agostina Valiera preveo talijansko djelo Instruttione catholica per li fanciulli, štampano iste godine pod naslovom Nauk katoličaski od sfete vire i od života karšćanskoga za dicu i ostale harvackoga jezika. Knjigu je posvetio »Gospodinu Alojziju Korlianovića gospodina Hjerolima, Gospodinu od novoga Kaštila pri Trogiru … kako sfomu gospodinu«. Kako je obitelj Koriolanović-Cipiko bila gospodar Kaštel-Novoga, zaključuje se da je A. rođen u tom mjestu u seljačkoj obitelji. Prema podacima splitskog bibliografa Julija Bajamontija već je 1579. tiskao u Mlecima Nauk katoličaski za dicu hrvatskoga jezika po Dalmaciji, ali to izdanje nije pronađeno. Bartul Kašić u predgovoru svog Rituala Rimskoga (Rim 1640) ističe da je kao uzor za pravopis u Ritualu imao uz druge pisce i knjige »parvo od sfih« Trogiranina Marka Andriulića u njegovu »Vanjelistaru«. Stoga su I. Kukuljević i Š. Ljubić mislili da je taj Andriolićev Evanđelistar izdan prije Lekcionara Bernardina Splićanina (Venecija 1495), pa bi prema tome A. bio prvi hrvatski pisac koji je nakon razdoblja glagoljske pismenosti pisao latinicom. Međutim, F. Fancev je Kašićevu tvrdnju doveo u vezu s anonimnim izdavačem knjige Pistule i Evanyelya po sfe godischie harvatschim yazichom stumachena, nouo pristampana, i s pomgnom priuiyena, po nacinu nouoga Missala nareyena po sfetoy materi Crichui. In Venetia per Giovan Antonio Rampazetto 1586, koja je zapravo treće izdanje Bernardinova Lekcionara. Fancev je Andriolića smatrao redaktorom tog izdanja, i njegov Evanđelistar stavljao u doba između Zborovčićeva drugog izdanja iz 1543. i Bandulavićeva četvrtog izdanja Bernardinova Lekcionara iz 1613. Kako se ortografija Pištula i Evanđelja iz 1586. posve poklapa s ortografijom u Ritualu Bartula Kašića, može se pretpostaviti da je upravo A. obnovio drugo izdanje svog sumještanina B. Zborovčića iz 1543.