ANDROVIĆ, Rafo (Rado, Rafael), pjesnik (Dubrovnik, 19. III 1771 — Dubrovnik, 21. VII 1841). Podrijetlom je iz težačke obitelji. Školovao se u Dubrovačkome kolegiju, a zatim se uz odvjetništvo bavio i trgovinom. Bio je oženjen Franom Kršom, učenom ženom, sestrom književnikâ Toma i Antuna. Obavljao je činovničke dužnosti u Dubrovačkoj Republici, ali je bio istaknuti frankofil, prvak dubrovačke masonske lože i njezin član u Parizu. Primljen je 1803. u rimsku Arkadiju pod imenom Lisandro Megario. Putovao je u Italiju i Francusku. Za francuske vladavine sudjelovao je u političkom životu i obavljao više funkcija: bio je jedan od četiriju općinskih vijećnika, sudac prizivnog suda, mirovni sudac, prvi sudac prizivnog suda i načelnik dubrovačke općine. Dubrovačka vlastela držala su ga krivim za propast Republike. Kao predstavnik Dubrovnika u poklonstvenom poslanstvu Ilirskih provincija Napoleonu putovao je 1810. u Pariz. Francuske vlasti odlikovale su ga viteškom vrpcom Počasne legije i Redom željezne krune. Dolaskom Austrije 1814, lišen je svih dužnosti, politički osumnjičen i često redarstveno evidentiran. Neko je vrijeme bio jedan od kolovođa polutajnog društva »Butiga«, koje su vlasti raspustile. Dodvoravanjem je više puta pokušavao isposlovati u novom poretku rehabilitaciju i službu. Sustavno je bio odbijan (1818–1830) dok mu konačno Austrija nije potvrdila ranije francusko odlikovanje i dodijelila novčanu potporu. Na početku 30-ih godina sa sinom Nikom izradio je projekt reorganizacije dubrovačke dobrotvorne ustanove Opera pia. Testamentom strica Mata, veletrgovca, bio je financijski osiguran. Različne prigodnice – epigrame, sonete, ode, madrigale – namijenjene prijateljima, znancima i odličnicima (Tomi Krši, Luki Stulliju, Franji I …), ispjevao je na talijanskom i latinskom jeziku. Uredio je zbornik pjesama posvećen Franji I (Alla sacra cesarea regia apostolica maeste di Francesco I. per la riunione della provincia di Ragusa all’Impero, Dubrovnik 1815) u kojem je i njegova pjesma Sciolti. U rukopisu su ostale pjesme posvećene Luki Nikole Pucića, Franji I, u smrt R. Boškovića te ljubavne pjesme u neoklasicističkom duhu (u Knjižnici Male braće i u Historijskom arhivu u Dubrovniku). Napisao je i biografiju L. Stullija. U. Appendini posvetio mu je antologiju dubrovačkih pjesnika (Dubrovnik 1811), C. Salvador prigodnu poslanicu te R. Radelja pjesmu (rukopisi u Knjižnici Male braće). Njegova je knjižnica bila jedna od bogatijih u Dubrovniku. I. Vojnović ga često spominje u Dubrovačkoj trilogiji (Allons enfants!). Opsežna dokumentacija o njemu sačuvana je u Zavodu za povijesna istraživanja Istraživačkoga centra JAZU u Dubrovniku.
LIT.: Antonio Cesari: De vita Thomae Chersae rhagusini. Veronae 1827, 13–14, 24–27. — Kosta Vojnović: Državni rizničari republike Dubrovačke. Rad JAZU, 1896, 127, str. 77–78; Dodatak. Starine JAZU, 1896, 28, str. 259–260. — Ivan Kasumović: Dubrovački pjesnici i propast dubrovačke slobode. Vienac, 34(1902) 27(3. VII), str. 427–428; 28(10. VII), str. 444. — Vlaho Stulli: Notizie storiche dal diario di Biagio Stulli di Ragusa. L’Epidauritano, 1903, str. 40–41, 43, 45, 48, 50; 1904, str. 33, 37; 1905, str. 37, 48–49; 1906, str. 33, 34; 1907, str. 35. — Antun Dražić: Ricordi personali su Ragusa del 1822. (Dalle memorie inedite.) Ibid., 1914, 38–40. — Ivan Stojanović: Najnovija povjest Dubrovnika (u: I. H. Engel, Povjest Dubrovačke Republike). Dubrovnik 1922², 282, 456. — Josip Bersa: Dubrovačke slike i prilike. Zagreb 1941, 63, 65, 169–170. — Zdravko Šundrica: O osnivanju i radu Dubrovačke općine 1808. godine. Dubrovnik, 8(1965) 2, str. 54–55. — Isti: Dokumenti o osnivanju dubrovačke općine. Arhivski vjesnik, 1966, 9, str. 111. — Kruno Prijatelj: Klasicističko slikarstvo u Dubrovniku. Dubrovački horizonti, 3(1971) 7/8, str. 23–24.
Miljenko Foretić (1983)
