ANTUN, dubrovački klesar (XV st.). Spominje se kao »Antonius taiapetra de Ragusio« u prvim desetljećima XV st. Možda ga se smije poistovjetiti s Antunom Deanovim iz Korčule koji je od 1412. učio zanat kod Dubrovčanina Andrije Jurjevića u Zadru. U Dubrovniku je A. sigurno vodio klesarsku radionicu i primao zanatske pripravnike poučavajući ih u svojem umijeću. Istovremeno je radio arhitektonsku dekoraciju za privatne kuće Dubrovčana. Važniji rad iz 1421. dio je stilske opreme iz kamena za majstora Radivoja Bogetića, koja se imala ugraditi u palaču bosanskom velmoži Sandalju Hraniću sred grada. Prema dokumentu iz 1417, donedavno su mu pripisivali oblikovanje Orlandova stupa na dubrovačkoj Placi s izražajnim likom viteza u dubokom reljefu, ali je novija znanstvena kritika otklonila tu tvrdnju. Analizom stilske kakvoće spomenik je ispravno priključen djelu Bonina Jakovljeva iz Milana, dok se Antunu pripisuje priprava kamenog bloka za izradu cjeline. U tim okvirima Antun Dubrovčanin bio bi klesar prosječne vještine koji je pripremao kamenu građu za dalju plastičku obradu ili pak gotove klesarske izrađevine dostavljao na raspolaganje graditeljima gotičkog sloga.
LIT.: Cvito Fisković: Naši graditelji i kipari XV i XVI st. u Dubrovniku. Zagreb 1947, 52, 58, 102–103. — Isti: Fragments du style roman a Dubrovnik. Archaelogia Iugoslavica, 1(1954) str. 130–131, 137. — Isti: Zadarski sredovječni majstori. Split 1959, 20, 137.
Igor Fisković (1983)
