ARANICKI, Fedor

ARANICKI, Fedor, pravnik, voditelj iseljeničke službe (Zagreb, 17. VII 1888 — Zagreb, 16. V 1971). Brat Aleksandra Aranickog. Osnovnu školu, klasičnu gimnaziju i pravni fakultet završio je u Zagrebu, gdje je diplomirao 1912, a 1913. doktorirao te položio sudački i advokatski ispit. God. 1912. radio je u Državnom pravobranilaštvu, a od 1913. u Odjelu za pravosuđe Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu kao pristav u referadi za privatnu zaštitu iseljenika i opću međunarodnu privatnu pravnu pomoć. U vrijeme I svjetskog rata dodijeljen je komisiji za oslobađanje vojnih obveznika; od 1918. bio je na raznim dužnostima u Narodnom vijeću i u Predsjedništvu pokrajinske vlade, a od 1923. komesar je Iseljeničkog komesarijata u Zagrebu. U svibnju 1931. premješten je u Beograd kao viši savjetnik i pomoćnik ministra socijalne politike i narodnog zdravlja te šef Iseljeničkog odsjeka u tom ministarstvu. U vrijeme II svjetskog rata ostaje u Beogradu gdje je jedno vrijeme bio predsjednik Komiteta za prihvat i smještaj izbjeglica i preseljenika (1941), a zatim je do mirovine (1944) radio u Ministarstvu rada. Surađivao je i s Komesarijatom za zbrinjavanje izbeglica. Poslije rata vraća se u Zagreb gdje je niz godina surađivao s Maticom iseljenika Hrvatske. Tijekom rada u iseljeničkim službama potaknuo je i rješavao mnoga pitanja u vezi s iseljeničkim zakonodavstvom. God. 1929. ministar socijalne politike i narodnog zdravlja Mate Drinković povjerio mu je izradu nacrta novoga iseljeničkog zakona. Iste godine sudjelovao je u ratifikaciji konvencije između Jugoslavije i Njemačke o kolonijama jugoslavenskih iseljenika u oblastima Rhein in Westfalen, a 1931. u ratifikaciji konvencije s Francuskom o zaštiti jugoslavenskih radnika iseljenika, posebno sezonskih radnika. Sudjelovao je u donošenju niza propisa za zaštitu jugoslavenskih iseljenika u vrijeme odlaska i boravka u stranim zemljama (propisi o socijalnoj zaštiti, osigurnini pri prijevozu, štednim ulozima i dr.). Njegovim nastojanjem imenovani su iseljenički atašei u svim većim gradovima Evrope i Amerike, a u San Francisku u SAD otvoren je jugoslavenski konzulat. Između dva rata bio je predsjednik Odbora za pomoć Istranima u Beogradu. Problemima iseljeništva bavio se i na međunarodnom planu. Bio je stalni suradnik u Bureau de travail, instituciji Lige naroda u Ženevi. Sudjelovao je na međunarodnim konferencijama u Rimu (1924, 1925) i u Ženevi u Ligi naroda (1921, 1923, 1926, 1938) te surađivao pri izradi amandmana (o zaštiti radnika i njihove imovine, o ugovorima i sl.). U zemlji je sudjelovao u radu iseljeničkih konferencija Saveza organizacija iseljenika u Splitu (1929), Zagrebu (1931), Ljubljani (1938) i dr. U iseljeničkoj službi u Jugoslaviji osnovao je uz ostale odsjeke i Odsjek za zaštitu povratnika i kolonizaciju unutar zemlje te Odsjek za nacionalno-prosvjetni rad među iseljenicima (suzbijanje asimilacije), koji je slao među iseljenike nastavnike iz zemlje, domaću literaturu i muzičke instrumente. S predsjednikom Saveza organizacije iseljenika u Zagrebu Milanom Marjanovićem osnovao je Iseljenički muzej u Zagrebu (otvoren 7. IV 1936). Potaknuo je izradu katastra iseljeničkih naselja i izradu građe o jugoslavenskom iseljeništvu za Svjetsku izložbu u New Yorku (1939). Surađivao je s jugoslavenskim iseljeničkim organizacijama izvan zemlje, s Hrvatskom bratskom zajednicom, Slovenskom podpornom jednotom i Srpskim narodnim savezom. Njegovi članci s područja iseljeništva (statistika, zakonodavstvo i opći problemi iseljavanja), tekstovi predavanja i intervjui objavljeni su u listovima: Socijalni preporođaj (1924), Zastava (1926), Iseljenik (1928), Narodna odbrana (1928, 1929), Novi iseljenik (1928, 1929, 1931, 1932, 1937, 1938. Prilog: Iseljenički muzej, 1939), Slobodna tribuna (1928), Jugoslavija u Francuskoj (1929), Letopis Matice srpske (1930), Mjesečnik (1930), Novo doba (1930), Policija (1930), Jugoslavenski Lloyd (1931), Novosti (1937), Matica rada (1939, 1940), Naša sloga (1939) i publikacijama: Iseljenička konferencija u Zagrebu održana dne 29. novembra 1931 (1932) i Iseljenička nedjelja 27. XI – 4. XII 1932 (1933). Kao poseban otisak objavljen je u Zagrebu 1929. njegov rad Naša migraciona statistika za godinu 1928. — Najveća zasluga Aranickog bila je u tomu što je nizom propisa uspio zaštititi jugoslavenske iseljenike od izrabljivanja i osigurati im bolje uvjete života i rada u zemljama boravka (M. Bartulica). Za zasluge u radu primio je između dva rata više jugoslavenskih odlikovanja i francuski orden Viteza legije časti (1926).