ARPADOVIĆI, ugarska vladarska dinastija, koja je dobila ime po »vojvodi« (βoεβoδoσ) ili arhontu Árpádu pod čijim su vodstvom Mađari došli u Panonsku nizinu. Prvi doticaj Arpada, osnivača dinastije, s Panonskim Hrvatima zbio se kad je hrvatski knez Braslav dobio od istočnofranačkog cara Arnulfa kao feud Prekodravsku Panoniju s Blatnim gradom da je brani od Mađara. Na osnovi vrlo tamnih podataka Popa Dukljanina, može se zaključiti da je »Atila«, vladar Mađara, napao granice države kralja Tomislava, koji ga je suzbio u više bitaka. Po svoj je prilici Zsolt, Árpádov nasljednik, pokušavao više puta prijeći Dravu i provaliti u hrvatsko kraljevstvo. Zatim su Mađari, čini se, promijenili politiku prema Hrvatima i spremali se – kako u svojoj kronici priča Georgius Monachus Continuatus – nakon smrti bugarskog cara Simeona (927), čiju su vojsku Hrvati bili porazili, s njima napasti Bugare. Poslije nisu više zabilježeni nikakvi sukobi između Hrvata i Mađara. — Zbivanja u XI st. unijela su promjene u hrvatsko-mađarske odnose i postala znamenita za kasniju hrvatsku povijest. Prema Chronologiji Ivana arhiđakona Goričkoga, hrvatski je kralj Krešimir pružio Arpadoviću Stjepanu I (997–1038), »kralju čitave Panonije«, vojnu pomoć protiv njemačkoga vladara Konrada II (1024–1039). Ta se veza imala učvrstiti ženidbom Krešimirove kćeri sa Stjepanovim sinom Emerikom, do čega nije došlo zbog Emerikove smrti. Kada su pak Konrad i Stjepan I sklopili mir, dio Slavonije (od utoka Kupe u Savu do Drave), koja je pripadala ugarskom kraljevstvu, prepustio je Stjepan I hrvatskom kralju, koji je tamo odmah postavio svoga bana. Poslije, kada se tamošnji ban Zvonimir oženio Jelenom, kćeri Bele I (1061–1063) i sestrom Gejze I (1074–1077) i Ladislava I (1077–1095), njemu je ustupljen onaj dio Slavonije koji je Stjepan I predao Krešimiru, a preostali dio s dijelom Ugarske do Tise i Drave dobio je Ladislav. Taj teritorij i rodbinstvo s Arpadovićima otvorili su Zvonimiru put do hrvatske krune. — Prema hipotezi M. Barade, Stjepan, sin hrvatskoga kralja Svetoslava (oko 997–1000), oženio se Hicelom, kćeri mletačkoga dužda Petra II Orseola, koji je bio u srodstvu s Arpadovićima. Nakon protjerivanja Orseola iz Venecije Svetoslav i Stjepan sklonili su se u Arpadovića (1026), koji su tada oduzeli dio hrvatskoga teritorija i u tadašnjoj Slavoniji organizirali dùkāt ili banat u kojem su vladali Svetoslavovići, čiji je potomak Zvonimir. Kao ban u slavonskom dukatu Zvonimir je, protiv kranjsko-istarskoga markgrofa, bio u savezu s kraljem Salamonom (1063–1074), čija se nadgrobna ploča nalazi u crkvi Sv. Mihovila na Vrhu u Puli. Kada je Zvonimir 1089. umro bez nasljednika, porasle su aspiracije Arpadovića na hrvatsko prijestolje. Nakon kratkotrajne vladavine Stjepana II, posljednjega Trpimirovića, u Hrvatsku je, na čelu velike vojske i oslanjajući se na potporu nekih hrvatskih velikaša i građana dalmatinskih gradova, provalio Ladislav, brat Zvonimirove žene Jelene. On je zauzeo krajeve sjeverno od Gvozda, postavio ondje za kralja svoga sinovca Almoša i vratio se u Ugarsku da suzbije navalu Kumana. Da bi ojačao ovisnost tog dijela Hrvatske o Ugarskoj i u crkvenom pogledu, osnovao je u Zagrebu biskupiju, kojoj je za biskupa postavio nekoga Čeha po imenu Duha, i koju je podredio nadbiskupiji u Ostrogonu, te dao sagraditi samostan u čast Sv. Stjepana, prvoga mađarskog kralja.
Koloman, hrvatsko-ugarski kralj 1095–1116. Što nije pošlo za rukom Ladislavu, jest njegovu nasljedniku i sinovcu Kolomanu. On je dobio i onaj dio Slavonije koji Ladislav nije osvojio i konačno je dopro do mora, zauzevši primorske gradove. To se osvajanje odvijalo u nekoliko faza. Najprije je Koloman pobijedio hrvatskog kralja Petra na Gvozdu (»Peturgoz«, »Patur Gozdia«) i zavladao u preostaloj Hrvatskoj, preko koje je stigla 1097. s oružanom pratnjom od 5000 ljudi normanska princeza Buzila u Ugarsku, gdje se udala za Kolomana. To bi značilo da Hrvatska još uvijek nije bila sasvim okupirana, a sve ono što je bio zaposjeo, izgubio je Koloman dvije godine kasnije kad su ga porazili Rusi i Kumani. Sada je Hrvatska bila potpuno slobodna, pa kad je Koloman pokušao ratni pohod preko granica hrvatske države, na Dravi su ga dočekali Hrvati. Prema tradicionalnomu historiografskom mišljenju, on je tada, 1102, s predstavnicima 12 hrvatskih plemena sklopio ugovor (pacta, concordia). Tu je 12 plemena, kojima je kralj zagarantirao slobodno uživanje posjedâ bez plaćanja poreza, postalo njegovim vazalima i obvezalo se u slučaju rata njegovu pozivu odazvati s konjaništvom. Iste godine u hrvatskomu kraljevskom gradu Biogradu Koloman je okrunjen, za kralja Hrvatske i Dalmacije. Od tada su se Arpadovići stali nazivati kraljevima Ugarske, Hrvatske i Dalmacije, postavši tako legalnim nasljednicima hrvatskih narodnih vladara, njihovih imanja i regalnih prava. Ugovor i Kolomanova krunidba temelj su kasnijega hrvatskog državnopravnog položaja u zajedničkoj državi. Kad se 1104. Piroška (Irena), kći pokojnoga Ladislava, udala za Ivana Komnena, sina bizantskoga cara Aleksija, okrene se situacija u Carigradu u korist kralja Kolomana, koji dobije prešutni pristanak bizantskog dvora da preuzme u svoje ruke nekadašnji temat Dalmaciju. I tako Koloman 1105. ulazi trijumfalno u Zadar, gdje je na zvoniku Sv. Marije kamenim natpisom ovjekovječen taj događaj, a u zvoniku urezano kraljevo ime na 4 stupa. Poslije Zadra, predali su se redom Trogir, Split, Cres, Osor i Krk, a Rab je osvojen vojnom silom. Koloman je zatim sazvao pred Zadrom sabor, na kojem se raspravljalo o autonomiji dalmatinskih gradova. Svoga sina Stjepana dao je Koloman okruniti za kralja Dalmacije i Hrvatske. U Slavoniji je uveo plaćanje u novcu, a ne u kunskim kožama (kunovina ili marturina). Zavladavši tako hrvatskim zemljama od Drave do mora, zapleo se u Ugarskoj u dinastički sukob s bratom Almošem, koji je pretendirao na ugarsku krunu. Koloman je dao oslijepiti i zatvoriti Almoša i njegova sina Belu. To je uzrokovalo negativnu reakciju bizantskoga dvora, gdje je živjela njegova rođaka Piroška i gdje se nakon njegove smrti sklonio Almoš, pa je car Aleksije još za Kolomanova života (1115) pustio da Venecija zauzme dalmatinske gradove (Rab, Zadar bez kaštela i Biograd).
Stjepan II, hrvatsko-ugarski kralj 1116–1131; Kolomanov sin, već ranije okrunjeni kralj Hrvatske i Dalmacije. S velikom mornaricom Mlečani su upravo 1116. zauzeli zadarski kaštel, nakon pobjede nad hrvatskim banom Kledinom kod Zadra. Tada im se predadoše Šibenik, Trogir, Split i svi otoci od Krka na jug. Tako je bivši temat Dalmacija, pored dva hrvatska grada (Biograda i Šibenika), ponovno došao u ruke Venecije, s kojom 1117. započinje Stjepan II rat. U njemu ban Kledin pod Zadrom potuče dužda Ordelafa Faliera, koji je i sâm tu poginuo. Nakon petogodišnjeg primirja, u novom ratu (1124) hrvatski ban zauzme Biograd, Šibenik, Trogir i Split, dok Zadar i otoci Rab, Osor i Krk ostadoše pod Venecijom. Iako je kralj Stjepan bio došao u Dalmaciju da učvrsti svoju vlast, već 1125. dužd Dominik Michieli zauzme Split, Trogir i Biograd, koji je opljačkao i do temelja razorio. Stjepan nije ništa mogao poduzeti protiv Venecije jer je bio u ratu s Bizantom, s kojim je 1129. sklopio mir. Budući da nije imao sina, on pozove na dvor Almoševa sina Belu, proglasi ga prijestolonasljednikom i 1130. oženi srpskom princezom Jelenom.
Bela II Slijepi, hrvatsko-ugarski kralj 1131–1141. Zbog Beline sljepoće vladala je uglavnom njegova žena Jelena i njezin brat Beloš; ugarski palatin i hrvatski ban. Već za prvih godina Beline vladavine preoteti su Veneciji Split, Trogir, Šibenik i još nekoliko drugih mjesta u Hrvatskoj, dok je Zadar stečen 1134. Tu je stolovao knez Petar, koji je ujedno princeps »čitave Dalmacije«. Uz njega se spominje Gregorije kao nadbiskup, što znači da je već tada organizirana Zadarska nadbiskupija. Četiri godine kasnije (1138) Bela proširuje svoj naslov nazivom »kralj Rame«, tj. Bosne, koju kao dukat predaje na upravu sinu Ladislavu (1139).
Gejza II, hrvatsko-ugarski kralj 1141–1162; Belin nasljednik i njegov najstariji sin. Za njegove maloljetnosti vladali su majka mu Jelena i njezin brat Beloš. U međuvremenu je Veneciji uspjelo da Zadar otcijepi od Hrvatske i Dalmacije najprije u političkom (1151), a zatim i u crkvenom pogledu (1154). Zadrani se već 1159. pobuniše i potjeraše mletačkog kneza. Ali pomoći kojoj su se nadali od svoga vladara Gejze II nije bilo, pa je Venecija vojnom silom ponovno zauzela Zadar i opet postavila Mlečanina za kneza. Nakon stalnih sukoba s bizantskim carem Manuelom Komnenom, kod koga su Gejzina braća tražila utočište, Gejza II je od 1159. pa do svoje smrti (31. III 1162) uspio produžiti mir s ratobornim carem. Ali dok je vladao i dalje Bosnom preko svog vazala Borića, Gejza je zakazao u Dalmaciji, prepustivši Zadar na milost i nemilost Veneciji. Gejzu nije naslijedio najstariji sin Stjepan III, nego na bizantski pritisak njegov brat Ladislav II (1162–1163), zatim također njegov brat Stjepan IV godine 1163.
Stjepan III, hrvatsko-ugarski kralj 1163–1172; sin Gejze II, okrunjen 1162. U dinastičkom ratu pobijedio je Stjepana IV, koji se sklonio pod zaštitu cara Manuela. Na početku vladavine sklopio je Stjepan III mir s Manuelom, koji se obvezao da neće više podupirati Stjepana IV, ali je zato nametnuo teške uvjete. Stjepan mu je morao ustupiti Srijem, obećati da će svoga mlađeg brata Belu poslati u Carigrad na odgoj i predati caru na upravu Belinu baštinu, tj. Hrvatsku južno od Velebita i Dalmaciju. Stjepan III ispuni prvu obvezu i pošalje u Carigrad Belu, ali caru nije izručio Hrvatsku i Dalmaciju, nego je pošao tamo potvrđujući privilegije dalmatinskim gradovima. Nato provali Manuel u Srijem i prisili Stjepana III da se odrekne spomenutih hrvatskih zemalja u korist hercega Bele (1164). Iduće se godine Manuelovoj vojsci predade 57 gradova, među njima Split, Trogir, Šibenik, Ostrovica i Skradin. U nastavku rata Stjepan III je morao odstupiti i Srijem, ali je u novom ratu (1166) bizantska vojska u Srijemu bila poražena; u Hrvatsku je uspješno provalio palatin i ban Ampudije. Tek ponovnim porazom ugarske vojske u Srijemu okonča se 1167. rat između Stjepana III i Manuela, koji je otada do smrti vladao Srijemom, Bosnom, Hrvatskom od Krke na jug, i Dalmacijom, osim Zadrom i otocima koje su držali Mlečani. Stjepanu III ostala je u vlasti čitava Ugarska te zapadni dio Slavonije od Iloka do ušća Bosuta, Hrvatska i dio Dalmacije do rijeke Krke. Kad je Stjepan III iznenada umro (4. III 1172), Manuel pošalje u Ugarsku Belu, koji je tamo stupio na prijestolje kao bizantski eksponent.
Bela III, hrvatsko-ugarski kralj 1172–1196. Do smrti cara Manuela (1180) Bela je s Bizantom održavao vrlo dobre odnose, a onda je – kada je počela slabiti njegova moć – počeo provoditi svoje političke težnje na Balkanu. Najprije je odlučio oduzeti Bizantu Hrvatsku od Krke do Neretve i Dalmaciju, kojom su upravljali bizantski namjesnici. Sama carica, udovica Manuelova, »poklanja« Beli Srijem, Hrvatsku s Dalmacijom i Bosnu. Tako Belinu vojsku prime Trogir i Split, a zatim i Zadar, koji Bela utvrdi i vojskom osigura od mletačkoga budućeg napada. Zadar – u kojemu je 13. III 1177. papa Aleksandar bio dočekan u crkvi sv. Stošije »uz gromko pjevanje lauda i kantika na hrvatskom jeziku«, prema opisu papina pratioca kardinala Bosona – bio je već 1178–1179, kada je taj opis sastavljen, u »predjelu ugarskoga kraljevstva« i u njemu »po milosti Božjoj i ugarskoga kralja« stoluje princeps Dalmacije. Dionizije, ban Dalmacije i Hrvatske, koji je banovao od Drave do mora i stolovao u Zagrebu i Zadru, uspješno je odbio mletačku navalu 1181. Poslije neuspjela pohoda na Zadar 1187, sklopiše Mlečani s Belom III primirje na 2 godine (1188), ali su već u svibnju 1190. kod otoka Pašmana Zadrani potukli Mlečane u pomorskom boju što je dovelo do sklapanja novih dvogodišnjih primirja (1190. i 1192). — Za Bele III počela je jača feudalizacija plemstva u Hrvatskoj i Slavoniji, u koju se od kraja XI st. naseljuje i ugarsko donatorno plemstvo. U Slavoniji se počeo formirati i novi sloj slobodnjaka, tzv. kraljevskih službenika, koje je kralj obdarivao uglavnom za vojničku službu i koji su, izravno njemu podređeni, malo-pomalo postali oslonac kraljevske vlasti. U Hrvatskoj su kraljevskim darivanjem zemlje jačali pojedini feudni rodovi – knezovi Krčki, poslije nazvani Frankapani, koji 1193. dobivaju Modrušku županiju, zatim knezovi Bribirski, krbavski Gusići, omiški Kačići, knezovi Cetinski i u Slavoniji knezovi Babonići.
Emerik, hrvatsko-ugarski kralj 1196–1204. Stariji sin i nasljednik Bele III. Njegov mlađi brat Andrija, unatoč očevoj odredbi da kraljev brat dobiva na upravu Hrvatsku i Dalmaciju kao dukat, zatražio je to pravo za sebe, izborio ga pobijedivši Emerika i počeo vladati kao »dux Zadra i čitave Dalmacije, Hrvatske i Huma«. U obnovljenu sukobu Emerik je 1199. pobijedio Andriju i učvrstio svoju vlast. Posredovanjem pape Inocenta III braća su se izmirila i Andrija je opet »po milosti božjoj dux Dalmacije i Hrvatske zauvijek«, okružen svojim dvorom, banom Nikolom i brojnim županima, upravljajući zemljom od Drave do mora. Stalnog sjedišta nije imao, a vlast je obavljao uz pomoć savjeta »svih biskupa Dalmacije i svih prvaka Hrvatâ.« Kovao je i svoj novac. U to vrijeme Mlečani su iskoristili pripravljanje četvrtoga križarskog rata. Kako križari nisu imali novaca za prijevoz u Svetu zemlju, mletački dužd Enrico Dandolo ponudio im je svoje brodove pod uvjetom da za njega osvoje Zadar. Nakon opsade, Zadar je 1202. pao pod navalom križara i Mlečana te bio izvrgnut razaranju. — Nakon odlaska križara prema Carigradu, Zadrani su 1203. počeli napadati Mlečane i na moru i na kopnu. Najposlije su se, budući da nisu dobili Emerikovu pomoć, pokorili Mlečanima i pristali davati godišnji danak. Tako je Emerik za neko vrijeme izgubio Zadar. Za obnovljenih sukoba s bratom Emerik je 1203. zatvorio Andriju u grad Kneginac kraj Varaždina, ali je ovaj 1204. uspio pobjeći. Zatim Emerik okruni svoga nejakog sina Ladislava za kralja (26. VIII 1204), a već sredinom rujna iste godine umre, pomirivši se s Andrijom kojega je bio odredio za Ladislavova skrbnika, koji je također već iduće godine umro, pa se Andrija 29. V 1205. okrunio u Stolnom Biogradu (Székesfehérvár).
Andrija II, hrvatsko-ugarski kralj 1205–1235. Njegovo kraljevanje u hrvatskim zemljama karakterizira jačanje feudalaca i crkve, poduprto kraljevskim donacijama (tako su 1225. knezovi Krčki dobili, uz Modrušku županiju, i Vinodol; u Gorskoj županiji posjede su dobili cisterciti), zatim u Slavoniji snaženje jobagiona, slobodnih vojnika, kao društvenoga sloja (praćeno nastojanjem velikih feudalaca da njih i slobodne seljake pretvore u svoje podložnike) i početno organiziranje gradova kao novoga gospodarskog i društvenog faktora (gradski privilegij stekli su 1220. Varaždin, 1225. Perna, 1231. Vukovar i 1234. Virovitica). Ojačali feudalci međusobno su se sukobljavali, a iskorišćujući unutrašnje sukobe u primorskim gradovima nastojali su im se nametnuti za knezove (oko kneževske časti u Splitu borili su se hrvatski velikaš Domald i knezovi Bribirski). Autonoman komunalni i općenit gospodarski život primorskih gradova (1250. Nin je također postao autonomna komuna, izravno podređen kralju i s pravom slobodnog izbora kneza; kao komuna osamostalio se i Hvar) ometali su tako feudalci, a ne manja opasnost bili su gusari, osobito podanici Kačića, gospodarâ Omiša i primorja od Žrnovnice do ušća Neretve, čije je gusarenje uzrokovalo uzaludnu mirovnu misiju papinskoga legata Akoncija. U Hrvatskoj i Dalmaciji kao herceg ili dux vladao je najprije Andrijin stariji sin Bela (1220–1226), a nakon njegova sukoba s ocem, Koloman (1226–1241), dok je Bela postao očev suvladar. Do 1225. u Hrvatskoj je bio jedan ban, a te je godine Andrija imenovao dva bana, jednoga za »čitavu Slavoniju«, a drugoga za »primorske krajeve«. Kada je Andriji II izravnom papinskom intervencijom osujećen pokušaj da postane car Latinskoga Carstva (osnovanog pošto su križari 1204. oborili Bizantsko Carstvo), on je odlučio krenuti u križarski rat. Odrekavši se svojih prava na Zadar, čime je platio prevozninu na mletačkim brodovima, i unajmivši još brodove od Ancone i nekih dalmatinskih gradova, Andrija je krenuo 1217. iz Splita u rat, koji je završio neuspjehom. Pred polazak za svoga namjesnika u Hrvatskoj postavio je templarskoga meštra Poncija de Cruce. Na povratku iz rata (1218) zatekao je Andrija zemlju u teškim gospodarskim i društvenim prilikama. Napetost su do krajnosti doveli sukobi između visokoga i nižeg plemstva, unutar crkvene organizacije i između kralja i donatora. Izlaz iz takve situacije bila je Zlatna bula, koju je Andrija morao izdati 1222. Ta je bula (31 članak) vrijedila samo u Ugarskoj i Slavoniji do Gvozda. Njom su slobodni vojnici, kao kraljevski službenici, stekli plemićka prava i mogućnost izravna utjecaja na državnu upravu putem redovitoga održavanja saborâ. Općenito je Bulom plemstvo bilo organizirano kao stalež, koji je po njezinu 31. članku imao pravo otpora i prosvjeda, ako se kralj ne bude držao obveza sadržanih u njoj. Budući da je to bila najteža kraljeva obveza, on je 1231. iz revidiranoga teksta Zlatne bule izbacio taj članak.
Bela IV, hrvatsko-ugarski kralj 1235–1270. Naslijedio je svoga oca Andriju okrunivši se u Stolnom Biogradu u isto vrijeme za ugarskoga i hrvatskog kralja. Otada se Arpadovići više nisu krunili zasebno za kralja Hrvatske i Dalmacije. Bela je nastojao povratiti one posjede koje je njegov otac nemilice darivao feudalcima. Težeći tako ojačati centralnu vlast, Bela se zamjerio feudalcima, što se negativno odrazilo na obranu zemlje od provale Tatara (Mongola). Upravo kad je u Ugarskoj nastala unutrašnja napetost, a u Hrvatskoj i Dalmaciji prilike se smirile, provališe u Ugarsku Tatari pod vodstvom Batu-kana, koji kod Mohija blizu Miskolcza potuče ugarsku vojsku (11. IV 1241). U njezinu su sastavu bili i Hrvati pod vodstvom Kolomana, koji je tu bio teško ranjen i ubrzo u Čazmi umro. Bela je s malom pratnjom najprije pobjegao austrijskom vojvodi, a kad ga je ovaj opljačkao, odlazi u Zagreb i Čazmu, odakle od Pape uzalud traži pomoć protiv Tatara. U međuvremenu šalje ženu s odjećom i crkvenim blagom u primorske krajeve, kamo uskoro preko Klisa i sâm stiže u Split, odakle je prešao u Trogir, pa na neki otočić (vjerojatno Kraljevac). Progoneći ga, Tatari su uzalud opsjedali Klis i Trogir, više puta se sukobili s hrvatsko-ugarskom vojskom i bili poraženi (1242) te se najposlije preko južne Dalmacije, Srbije i Bugarske povukli u južnu Rusiju. Nato se Bela vratio u Ugarsku. Kraljica je neko vrijeme ostala u Klisu, gdje su joj umrle obje kćeri (pokopane su u malom sarkofagu iznad ulaznih vrata splitske katedrale sv. Dujma). — Obnavljajući opustošenu zemlju nakon povlačenja Tatara, dao je Bela graditi tvrde gradove (Kalnik, Medvedgrad, Garić, Okić i dr.). Ujedno je obnavljao gradove i trgovišta, u koje je privlačio povlasticama strane obrtnike i trgovce (ponajviše Nijemce), izuzima ih iz županijske vlasti i podređuje izravno kralju. Na temelju takvih povlastica razviše se slobodni kraljevski gradovi (Gradec tik Zagreba, Samobor, Križevci, Jastrebarsko i dr.). Bela je još u Klisu, u svibnju 1242, na zahtjev Zadrana primio njihov grad pod svoju vlast, ali je uskoro mletačka vojska pod zadarskim zidinama porazila vojsku bana Dionizija, i 5. VI 1243. ušla u napušteni Zadar. Bela je 1244. sklopio mir s Venecijom u Glažu (Slavonija), po kojem se odrekao Zadra. Dionizije, »dux i ban čitave Slavonije«, svlada Split (gdje je vođa protukraljevske stranke bio Toma Arhiđakon, a knez bosanski ban Matej Ninoslav), koji je zbog komunalnih granica ratovao s Trogirom (gdje je vladala kraljevska stranka na čelu s Bribircima). Splićani se mirovnim ugovorom 1244. zakleše kralju na vjernost. Iste godine svlada Bela Ninoslava, a 1247. nakon neuspjeha u borbi protiv Crkve bosanske – Bosanska je biskupija radi jačega nadzora podređena kaločkom nadbiskupu. Smatrajući se kraljem Bosne, Bela ju je uskoro razdijelio na tri banovine: Bosnu, Usoru i Soli. Popuštajući plemstvu, Bela potvrdi knezovima Krčkim županije Modruš i Vinodol, Bribirskim Bribirsku županiju (1251), a Babonićima Vodicu (1256). Posjetivši Dalmaciju dvaput (1252. i 1262), odredi da čitavim hrvatskim kraljevstvom ima vladati herceg kraljevskoga roda i dodijeli mu dva bana: slavonskoga i hrvatsko-dalmatinskoga (primorskoga), koji je povremeno bio splitski knez. Tako su hrvatske zemlje definitivno podijeljene u dvije zasebne političke jedinice: kraljevine Slavoniju te Hrvatsku s Dalmacijom. Od 1261. pa do 1269. vlada ponovno hrvatskim zemljama princ iz dinastije Arpadovića, maloljetni kraljev sin Bela, kao »dux čitave Slavonije, Dalmacije i Hrvatske« stolujući u Zagrebu i Kninu. Kako je sve više rasla moć feudalaca, kralj Bela IV još je više počeo favorizirati slobodne gradove i niže plemstvo, ponovno potvrđujući Zlatnu bulu (1267), poštujući »6 plemena« u Gorskoj županiji (1256) te obdarivajući strane plemićke porodice posjedima u Slavoniji. Kako je 1269. herceg Bela, mlađi Belin sin, umro, kralja je naslijedio stariji sin Stjepan.
Stjepan V, hrvatsko-ugarski kralj 1270–1272. Za njegova kraljevanja u Slavoniji i Hrvatskoj pojedini se moćni feudalci (doseljeni Gisingovci, Gut-Keledi) otimaju za bansku čast i za posjede. Od domaćih velikaških porodica i dalje su najmoćniji Babonići, knezovi Krčki i Bribirski. Udavši svoju kćer Mariju za napuljskoga kralja Karla II Anžuvinca, omogućio je anžuvinskoj dinastiji kasnije legitimističko presezanje na ugarsko-hrvatsko prijestolje.
Ladislav IV Kumanac, hrvatsko-ugarski kralj 1272–1290, Stjepanov sin, nekadašnji herceg »čitave Slavonije«, suprug Izabele Anžuvinske, on je svojim slabim kraljevanjem omogućio u Slavoniji i Hrvatskoj da su se pojedini moćni feudalci i dalje otimali za bansku čast i posjede. Poslije pogibije Henrika Gisingovca u feudalnoj buni protiv kralja, »dux čitave Slavonije, Dalmacije i Hrvatske« postaje Ladislavov brat Andrija (1274–1278) mjesto kojega je vladala njegova mati Elizabeta. No borbe između feudalaca se nastavljaju, napose između Gisingovaca i Babonića, koji su iz ovog sukoba izašli ojačani, i koji su sami podignuli feudalnu bunu protiv Elizabete. Drugačije je u Hrvatskoj i Dalmaciji, gdje su svoju vlast uspjeli potpuno učvrstiti knezovi Bribirski, na čelu s banom Pavlom. Nakon Elizabete postaje »dux čitave Slavonije« Andrija Mlečanin, unuk Andrije II, ali on je živio u Veneciji, kod svoje majke Tomasine Morosini, udove Stjepana Postuma, brata Bele IV, te bio otvoreni protivnik i protukandidat kralju Ladislavu za ugarsko-hrvatsko prijestolje. Kada su se Gisingovci ponovno digli protiv kralja (1289), prilike je iskoristio Andrija Mlečanin i iskrcao se u Zadru. Na putu u Ugarsku bio je zarobljen i izručen austrijskom vojvodi Albrechtu I. Pošto su Ladislava IV umorili Kumani (10. VIII 1290), Andrija se 28. VIII 1290. okruni u Stolnom Biogradu za ugarsko-hrvatskoga kralja.
Andrija III, Mlečanin, hrvatsko-ugarski kralj 1290–1301; posljednji Arpadović. Odmah nakon njegova krunjenja, preko svog legata, okrunio je papa Nikola IV (8. IX 1290) Karla Martela, sina Karla II i Marije, sestre kralja Ladislava. Uz Karla Martela pristajali su u Slavoniji Gisingovci i Babonići koji su se nazivali banovima »Slavonije«, a u Hrvatskoj i Dalmaciji Bribirski i knezovi Krčki. Andrija je uzalud nastojao pridobiti donacijama kneza Pavla Bribirskog ili silom ukrotiti Gisingovce. God. 1295. imenovao je pak svoju majku Tomasinu Morosini za »ducissu čitave Slavonije«. Usporedo su Anžuvinci stjecali u Ugarskoj i Hrvatskoj sve više pristaša na njegovu štetu, a Bribirci su najposlije doveli u Hrvatsku Karla Roberta, sina Karla Martela (1300). U takvim prilikama iznenada je, 14. I 1301, umro Andrija III. Njegovom smrću ugasila se loza Arpadovića, koji su u hrvatskim zemljama vladali gotovo 200 godina. Vladavinu Arpadovića obilježuje znatniji njihov utjecaj u Slavoniji nego u Hrvatskoj te više-manje uspješno nastojanje da Dalmaciju zadrže u svojoj vlasti. Dalmatinske gradove oni su nastojali privući dijeljenjem i potvrđivanjem velikih povlastica, što je otežavalo mletačko presezanje na hrvatsku obalu, ali pri tome nisu pokazivali smisao za brodarstvo i trajniju pomorsku politiku uopće. U Hrvatskoj južno od Gvozda nisu mogli mnogo utjecati na prilike budući da je tamo hrvatsko plemstvo sačuvalo svoje stare pozicije i iskoristilo kraljevske donacije da poveća svoju moć. Negativne pak posljedice feudalne oligarhije, izražene u međusobnim sukobima i pritisku na dalmatinske gradove, A. nisu mogli spriječiti zbog svoje zauzetosti vanjskom politikom, zbog svojih dinastičkih sukoba i zbog općenitoga slabljenja kraljevske vlasti razvojem velikoga posjeda. U Slavoniji su A,. također donacijama omogućili razvoj velikoga posjeda i raspad kraljevske domene, što je pratilo ubrzano pretvaranje slobodnih ljudi u kmetove i u otporu feudalnoj oligarhiji razvitak staleža slobodnih ratnika, malih plemića. Općeniti gospodarski napredak uvjetovao je razvitak gradskih središta u Slavoniji. — Iako su A. pod svojom vlasti okupili hrvatske zemlje, nisu mogli trajno spriječiti mletačke prodore na obalu, a proširenjem svoje vrhovne vlasti na Bosnu omogućili su joj širenje u Hrvatskoj (Donji kraji). U XIII st. razbili su upravno jedinstvo hrvatskih zemalja dualizmom banske vlasti. Pod Arpadovićima Hrvatska nije izgubila svoj državni individualitet, ali su ipak njezini interesi, osobito u međunarodnim odnosima, bili podvrgnuti interesima arpadovićevskoga dvora.
LIT.:
Ivan Lucić: De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Amsterdam 1666. —
Šime Ljubić: Listine o odnošajih južnoga Slavenstva i mletačke republike, 1. Zagreb 1868. —
Ivan Krstitelj Tkalčić: Borbe naroda hrvatskoga za anžuvinsku kuću proti ugarskomu kralju Arpadovcu, Andriji III. Rad JAZU, 1876, 34, str. 1–34. —
Franjo Rački: Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia. Zagreb 1877. —
Vjekoslav Klaić: Slavonija od X do XIII stoljeća. Zagreb 1882. —
Carlo Federico Bianchi: I Fasti di Zara. Zadar 1888. —
Toma Arhiđakon: Historia salonitana (izd. F. Rački). Zagreb 1894. —
Vjekoslav Klaić: Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347. Zagreb 1897. —
Ferdo Šišić: Zadar i Venecija od godine 1159. do 1247. Rad JAZU, 1900, 142, str. 219–274. —
Dane Gruber: Bertold Meranski, ban hrvatski i nadbiskup kaločki. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 5(1903) str. 18–41. —
Tadija Smičiklas: Diplomatički zbornik, 2–8. Zagreb 1904–1910. —
Vitaliano Brunelli: Storia di Zara delle origini al MDCCCXV. Venezia 1913. —
Rudolf Horvat: Arpadovci u Hrvatskoj. Prosvjeta (Zagreb), 21(1913) 3, str. 18–48(178–208). —
Ferdo Šišić: Priručnik izvora hrvatske historije. Zagreb 1914. —
Alexander Domanovszky: Die Geschichte Ungarns. München—Leipzig 1923. —
Imre Szentpétery: Regesta regum stirpis Arpadianae critico-diplomatica, I/1. Budapest 1923. —
Ferdo Šišić: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb 1925. —
Miho Barada: Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI stoljeća. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 50(1928–29) str. 157–199. —
Albin Gombos: Catalogus fontium historiae Hungaricae aevo ducum et regum ex stirpe Arpad descedentium ab anno Christi DCCC usque ad annum MCCCI, 1–3. Budapest 1937–38. — Scriptores rerum Hungaricarum tempore ducum regumque stirpis Arpadianae gestarum, 1–2. Red. Imre Szentpétery. Budapest 1937–38. —
Antun Dabinović: Hrvatska državna i pravna povijest. Zagreb 1940. —
Stjepan Delić-Dubički: Prvi Arpadovići kao hrvatski kraljevi i feudalni banovi. Hrvatsko kolo, 21(1940) str. 186–201. —
Bálint Homan: Geschichte des ungarischen Mittelalters, 1. Berlin 1940. —
Antun Dabinović: Hrvatska i Arpadovići. Hrvatska revija, 16(1943) 5, str. 237–243. —
Grga Novak: Prošlost Dalmacije, 1. Zagreb 1944. —
Ferdo Šišić: Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića, 1. Zagreb 1944. —
Nada Klaić: Dioba i funkcioneri comitata u 12. i 13. stoljeću. Zagreb 1946. —
Stjepan Antoljak: Pitanje autentičnosti paške isprave. Starohrvatska prosvjeta, S. III, 1949, sv. 1. —
Isti: Još nešto o paškoj ispravi. Ibid., 1952, sv. 2. —
Isti: Kako i kada je došlo do jednoga umetka u Rogerijevoj »Carmen miserabile«. Ibid. —
Konstantin Josef Jireček: Istorija Srba, 1 (prev. i dopunio J. Radonić). Beograd 1952. — Historija naroda Jugoslavije, 1. Zagreb 1953. —
Stjepan Antoljak: Belina »darovnica« Hvaranima je falzifikat. Godišen zbornik na Filozofskiot fakultet na Univerzitetot vo Skopje, 1956, sv. 9. —
Marko Kostrenčić: Nacrt historije hrvatske države i hrvatskoga prava. Zagreb 1956. — Magyarország tőrténete az oskortál 1526-ig. 1. Budapest 1961. —
Stjepan Antoljak: Izumiranje i nestanak hrvatskog plemstva u okolici Zadra. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1962, 9, str. 55–115. —
Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 1962³. —
Grga Novak: Presjek kroz povijest Zadra. Zadar 1966. —
Josip Ante Soldo: Provala Tatara u Hrvatsku. Historijski zbornik, 21–22(1968–69) str. 371–388. —
Nada Klaić: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb 1971. —
Stjepan Antoljak: Ban Pavao Bribirski »Croatorum dominus«. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1972, 19, str. 5–62. —
Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, 1. Zagreb 1972². —
Grga Novak: Hvar kroz stoljeća. Zagreb 1972. —
Stjepan Antoljak: Pad i razaranje Zadra u IV križarskom ratu. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 1973–74, sv. 12. —
Isti: »Heretici« u srednjevjekovnom Zadru i njegovoj okolici. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1974, sv. 21. —
Stjepan Gunjača: Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, 3. Zagreb 1975, 331–478. —
Nada Klaić: Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 1976. —
Stjepan Gunjača: Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, 4. Zagreb 1978, 60–442. —
Nada Klaić i
Ivo Petricioli: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976. —
Grga Novak: Povijest Splita, 1. Split 1978. —
Stjepan Antoljak: Pacta ili »Concordia« 1102. Zagreb 1980. —
Vinko Foretić: Povijest Dubrovnika do 1808, 1. Zagreb 1980.
Stjepan Antoljak (1983)
