AUGUSTINČIĆ, Aleksandar

AUGUSTINČIĆ, Aleksandar, scenograf (Zagreb, 19. X 1921). Otac Aleksandar bio je rekviziter pokućstva HNK u Zagrebu. Od 1939. do 1943. polazio je slikarski odjel Obrtne škole u Zagrebu (nastavnici E. Kovačević i D. Hotko), a Akademiju likovnih umjetnosti od 1943. do 1950. Nakon četiri godine studija slikarstva nastavio je dvije godine specijalizacije za scenografiju kod Lj. Babića. Zaposlio se 1950. u HNK u Zagrebu i tu je do 1979. postavio oko 60 drama i baleta te 27 opera. Bio je na studijskom putovanju u Parizu 1957, 1965. i Bayreuthu 1966. — Nov pristup scenografiji pokazuje A. 1952. postavom opere Cavalleria rusticana P. Mascagnija te baleta Slike s izložbe M. P. Musorgskog i Trorogi šešir M. de Falle. Te nove osobine obilježene su u početku antinaturalističkim i antiiluzionističkim rješavanjem scene, smanjivanjem dekora na neophodni minimum, stilizacijom te obilnom i mnogostrukom primjenom rasvjete i svjetlosnih efekata. Takav pristup scenografiji ostvaren je u inscenaciji baletnih predstava Francesca da Rimini P. I. Čajkovskog (1953), Mreža na muziku D. Scarlattija (1956), Petruška I. Stravinskog (1956), La Valse M. Ravela (1956). U tom smislu postavlja i opere Pikova dama P. I. Čajkovskog (1957), Madame Butterfly G. Puccinija (1957), ali i drame među kojima se posebno ističe Cezar i Kleopatra B. Shawa (1954), gdje uz uvijek prisutnu jednostavnost i funkcionalnost dolazi do izražaja i osobena lirska komponenta njegova scenografskog stvaranja. Nakon studijskih putovanja u Pariz i Bayreuth nastoji da boja postane jedan od glavnih izraza dekora; tako boja oblikuje prostor, razvija ritam i ostvaruje atmosferu. To je posebno prisutno kod baletâ Triptihon P. Konjovića (1958), Igra marioneta E. Chabriera (1959), Giselle A. Adama (1965), Napuštene M. Kelemena (1965), Romeo i Julija S. S. Prokofjeva (1965) i Trnoružica P. I. Čajkovskog (1971). Značajnije su postave predstava: Molièreov Građanin plemić (1966), Balade Petrice Kerempuha M. Krleže (1969), Hamlet W. Shakespearea (1975), a među operama ističu se Fidelio L. van Beethovena (1970), Tosca G. Puccinija (1972), Čarobna frula W. A. Mozarta (1974) i Ukleti Holandez R. Wagnera (1975). Budući da je rasvjeta na sceni njegov posebni interes, od 1962. izrađuje projekcije za scenska djela i ostalih scenografa u HNK. U inozemstvu je nastupao s gostovanjima kazališta od 1955. na skoro 40 pozornica Evrope i u Japanu pri čemu je zbog drugih uvjeta pozornice često mijenjao inscenaciju do gotovo novih rješenja. U teatru Reggio u Torinu načinio je 1978. kao gost scenografiju Borisa Godunova M. P. Musorgskog. Osim u HNK surađivao je i u drugim kazališnim i scenskim ustanovama: Pula (1951–1977), Sarajevo (1952–1953), Varaždin (1952–1976), Dubrovačke ljetne igre (1956–1979), Karlovac (1957–1977), Šibenik (1960), Split (1961–1968), Gospić (1964), Virovitica (1964–1969), Rijeka (1968–1979), Sisak (1968–1970), Subotica (1970) te u Zagrebu: Gradsko kazalište lutaka (1956–1964), Zagrebačko kazalište mladih (1956–1962), Malo kazalište »Trešnjevka« (1960–1979), Zagrebačko dramsko kazalište »Gavella« (1960), Studentsko eksperimentalno kazalište (1961), Zagrebačko gradsko kazalište »Komedija« (1966), Satiričko kazalište »Jazavac« (1971), Koncertna dvorana »Lisinski« (1976), »Lado« (1977), Komorni teatar klasike (1979). Za Radioteleviziju Zagreb izradio je, od samog njenog početka, oko 300 inscenacija. God. 1956. surađivao je na filmu Iza kazališne rampe. Povremeno radi i kostime za balete i opere. Kao scenograf izlagao je na V bijenalu moderne umjetnosti u São Paolu (1959) kao i na III međunarodnom trijenalu kazališne scenografije i kostimografije u Novom Sadu (1972). Od 1968. izradio je za 20 scenskih ustanova programe i idejne studije scenske rasvjete. God. 1969. odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem.