BABONIĆ, Stjepan

BABONIĆ, Stjepan, zagrebački biskup (? — Čazma, 10. VII 1247). Pretpostavku da Stjepan potječe iz obitelji Babonića iznio je I. Kukuljević Sakcinski, ali ona nije ničim dokazana. Stjepan je vjerojatno studirao u Francuskoj, a 1224. preuzeo je službu kancelara na dvoru kralja Andrije II. Već sljedeće godine imenovan je zagrebačkim biskupom. Njegovim ustoličenjem započinje obnova Zagrebačke biskupije (obnova zagrebačkog i osnivanje čazmanskog Kaptola te pomaganje crkvenih redova u biskupiji). Nastojeći osigurati materijalnu podlogu za svoje planove, Stjepan je od kralja Andrije 1229. dobio pravo ubirati desetinu u srebru, iako se to protivilo Zlatnoj buli iz 1222. Dio tih prihoda ustupio je zagrebačkim kanonicima kako bi popravio njihove bijedne životne prilike. Uz to im je ustupio neke kuće sjeverno od katedrale i tako utemeljio kasniji Vicus canonicorum, današnji Kaptol. God. 1232. osnovao je čazmanski Kaptol i uz njega naselje Novu Čazmu. U Čazmi je podigao crkve Sv. Duha, Blažene Djevice Marije i Sv. Magdalene, koja je bila namijenjena dominikancima, redu koji je doveo u Slavoniju radi suzbijanja patarenstva. Također je podupirao protupatarenske križarske akcije u Bosni. U Ivanić-Kloštru gradi ženski samostan i crkvu Sv. Marije za cistercite. Osim cistercita i dominikanaca, od crkvenih redova pomaže još pavline i franjevce. Zagrebačkom i čazmanskom Kaptolu toliko podiže ugled da oba postaju vjerodostojna mjesta za izdavanje i sastavljanje ispravâ. Po ugledu na vladarsku kancelariju, osniva svoju vlastitu, biskupsku. Ojačavši svoj položaj, namjeravao je u dogovoru s hercegom Kolomanom spojiti Zagrebačku biskupiju i Splitsku nadbiskupiju te se tako uspeti na čast nadbiskupa i postati primasom Hrvatske. U podlozi toga nauma bila je težnja za osamostaljenjem crkvene organizacije u Hrvatskoj od ugarske hijerarhije i za jačanjem političkog jedinstva hrvatskih zemalja. Papa Grgur IX uvjetovao je sjedinjenje hrvatskih dijeceza pristankom ugarskih nadbiskupa i odreknućem od položaja splitskog nadbiskupa. Provala Tatara te smrt Kolomana i Grgura IX (1241) nepovoljno su utjecale na realizaciju nauma, pa se Stjepan – koji je nakon smrti splitskog nadbiskupa (1242) bio izabran za njegova nasljednika – morao najposlije, zbog otpora ugarskih nadbiskupa koji su uživali potporu dvora, odreknuti položaja splitskog nadbiskupa. Nakon tatarske provale, koja je teško pogodila i sam Zagreb, podigao je crkvicu Sv. Stjepana prvomučenika, koje su se ostaci sačuvali u današnjemu nadbiskupskom dvoru. Istovremeno osniva naselje Nova villa Zagrabie, kojemu pripaja stari Vicus Latinorum (današnja Vlaška ulica). Posebnu pažnju poklanja izobrazbi svećenstva, pa za to daje sastaviti Liber questionum et sententiarum (1245). Veliki ugled u crkvenim krugovima potvrđen mu je privilegijem pape Inocenta IV 1245, kojim je određeno da nitko osim pape osobno ne može ni smijeniti ni izopćiti zagrebačkog biskupa. — Stjepana spominje u svojoj kronici Toma Arhiđakon, opisavši ga kao bogata i častohlepna, ali i prijazna, a spominje ga i Ivan Arhiđakon Gorički, zapisavši da je bio »solemnis homo«. Naša historiografija isticala je njegove zasluge za materijalnu i kulturnu obnovu Zagrebačke biskupije (I. Tkalčić, N. Klaić).