BABURICA, Pasko

BABURICA, Pasko (Baburiza Pascual), industrijalac i rodoljub (Koločep, 28. IV 1875 — imanje San Vincente u blizini Los Andesa, Chile, 13. VII 1941). Sin Ivana i Katice, rođ. Šoletić. Radio je kao trgovački pomoćnik u Trebinju, a 1892. iselio je u Čile. Nastanio se u gradu Iquique i radio u trgovini željezom. Već 1895. ulazi u tvrtku »Mitrović & Cia« u Tocopilli i od tada uspješno posluje kao suvlasnik mnogih industrijskih, brodarskih i trgovačkih poduzeća. Bio je predsjednik jedne od najvećih tvrtki za proizvodnju salitre, a zatim je postao najveći proizvođač salitre u svijetu – tvrtka »Baburizza, Lukinovich & Co« – koja je imala sjedište u Valparaísu te zastupništva u Londonu i SAD. Od 16 čileanskih tvornica salitre 11 ih je bilo njegovo vlasništvo, i u njima su uglavnom radili naši iseljenici. Bio je jedan od osnivača Jugoslavenskog Lloyda i vlasnik dionica u Jugoslavenskoj banci (Banco Yugoeslavo). Za I svjetskog rata postao je prvi predsjednik Jugoslovenske narodne obrane u Južnoj Americi (1915–1922) i član Jugoslavenskog odbora u Londonu. Izdašno je pomagao Hrvate i Slovence u domovini podupirući njihovu borbu za oslobođenje, kao i srpsku vojsku u ratu protiv Austro-Ugarske. Gotovo sâm (uz Mihu Mihanovića) financira Jugoslavenski odbor u Londonu, Srpsko-crnogorski Crveni krst u Santiagu, potpomaže izdavanje lista Arhiv Jugoslovenske narodne obrane iz Južne Amerike u Antofagasti koji je i uređivao. God. 1927. u Splitu je s M. Mihanovićem osnovao Jugoslavenski bureau za informacije s ciljem da izvješćuje svjetsku javnost o prilikama u Kraljevini SHS i da se bori protiv talijanskih svojatanja naše obale. Bio je jedan od suvlasnika glavnog dnevnika u Santiagu – La Nacion. Potkraj života aktivno je radio kao predsjednik društva »Balkan«. — B. je uspješnim poslovanjem, političkom aktivnošću i dobrotvornim radom u domovini i Čileu pridonio ugledu naših iseljenika u tuđini. Na rodnom Koločepu, u Dubrovniku, Splitu, Zagrebu (dobrotvor Hrvatskog radiše) i Beogradu potpomagao je podizanje i održavanje javnih zgrada, kulturnih institucija te organiziranje kulturnih manifestacija. Njegova dobrotvorna zaklada djeluje i danas u Čileu. Za patriotski rad dodijelilo mu je dubrovačko općinsko vijeće 2. II 1920. diplomu počasnog građanina Dubrovnika, koju mu je osobno 1924. uručio dubrovački gradonačelnik u Valparaísu. U tom gradu njegova je vila pretvorena u memorijalni muzej, a Poljoprivredni institut, osnovan uz Baburičinu financijsku pomoć, nosi njegovo ime (El Instituto agrícola Pascual Baburizza). Njegovo poprsje nalazi se u Zagrebu na pročelju zgrade nekadašnjega Hrvatskog radiše u Adžijinoj ul. 6. Drugo je poprsje u zgradi Poljoprivrednog instituta u Valparaisu. S. Zvizdić navodi da je Leonardo Guzman napisao njegovu biografiju (Notas sobre la austera vida. Don Pascual Baburizza).