BAJAMONTI, Ante

BAJAMONTI, Ante (Antonio), političar i splitski načelnik (Split, 18. IX 1822 — Split, 13. I 1891). Potječe iz građanske obitelji koja se doselila u Split oko 1700. Sin je Josipa i Jelene Candido. Školovao se u splitskom sjemeništu, a zatim je studirao medicinu u Padovi (1841–1849). Nakon studija bio je neko vrijeme liječnik u Sinju, ali je ubrzo napustio liječničku praksu i počeo se baviti komunalnom politikom u Splitu. Ideje talijanskoga narodnog preporoda i oslobođenja od Austrije, koje je upoznao u Italiji, B. je popularizirao u Splitu, pa se 1848. zakratko našao u zatvoru. Oslobođen za demonstracija nakon proglašenja ustava, bio je izabran za općinskog prisjednika. God. 1853. imenovan je općinskim vijećnikom. Međutim, njegova prava aktivnost i kao političara i kao splitskog načelnika (1860–1880) počela je nakon pada Bachova apsolutizma i obnove ustavnog života u Monarhiji (1860). Kako je tada bilo pokrenuto pitanje sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i kako je došlo do narodnjačke i autonomaške polarizacije s obzirom na njegovo rješenje, B. se ubrzo istaknuo kao jedan od autonomaških prvaka i odlučnih protivnika sjedinjenja. Djelujući na polju dalmatinske autonomije, podupirući umjetnu dalmatinsko-slavensku narodnost i pobijajući hrvatstvo, B. je – okretan demagog s golemim utjecajem na splitski puk (zvali su ga ćaća) – od Splita učinio jedno od najjačih autonomaških uporišta. Kada je Schmerlingov centralizam pogodio kako narodnjake tako i liberalne autonomaše i potaknuo njihovu suradnju u Liberalnom savezu (1864–1866), B. je bio među njegovim inicijatorima, ali je ipak prilikom njegova osnutka istaknuo dosljednu svoju autonomašku svijest i izbacio krilaticu: »Slaveni i sutra, Hrvati nikada«. Međutim, nakon austro-talijanskog rata, talijanskoga poraza pod Visom (1866) i rasula Liberalnog saveza, B. se sve više priklanjao talijanskoj nacionalnoj misli i njenoj penetraciji na hrvatsku obalu. Pristupivši 1867. Klubu talijanskih zastupnika u bečkomu Carevinskom vijeću, on je to i javno pokazao. Bio je to početak njegove političke propasti; s dalmatinskom autonomijom mogao je operirati, s talijanskom mu to nije bilo moguće. U općem napredovanju hrvatske Narodne stranke u Dalmaciji, Bajamontijeva autonomaška splitska općina bila je velikom preprekom. Iskoristivši zapuštenost poslova Bajamontijeva dioničkog društva za javne građevine (Associazione Dalmatica), iznošenje pogrešnih računa i neisplaćivanje dionica, a i jadno stanje gradskih financija, narodnjaci su na čelu s Gajom Bulatom pokrenuli borbu da sruše autonomašku općinu (Narodni list, 1880, 1881). U kampanji im je dobro došao napad pripadnika Streljačke družine (Società del tiro al bersaglio) na vojnike Weberove pukovnije, inače Hrvate, pa su uspjeli isposlovati dekret o raspuštanju općinske uprave (1880). Novi izbori 1882. završili su pobjedom Narodne stranke i pohrvaćenjem općinske uprave. Nakon toga B. je djelovao u Dalmatinskom saboru kao autonomaški vođa, ali bez većeg značenja. — Kao načelnik B. je mnogo pridonio modernijem i ljepšem izgledu a i općem napretku Splita. Na obali je dao izgraditi reprezentativnu palaču, rušio je stare i dotrajale kuće i gradio nove, širio, otvarao i popločivao ulice, brinuo se za nasade i kanale, uljnu je rasvjetu zamijenio plinskom (1860); izgradio je moderno kazalište (1859), započeo graditi Prokurative (1863) po uzoru na venecijanske, rekonstruirao stari rimski vodovod i opskrbio grad pitkom vodom davši podignuti i monumentalnu česmu (1880). Prema svojim političkim koncepcijama gospodarsku budućnost Dalmacije B. nije tražio u Hrvatskoj; tako je zastupao i izgradnju željezničke pruge od Splita do Zemuna što je ostvareno samo djelomice (Split—Siverić 1877).