BAJRAKTAREVIĆ, Sulejman

BAJRAKTAREVIĆ, Sulejman, orijentalist (Gornji Vakuf, 3. IX 1896 — Zagreb, 20. IV 1977). Sin Nazifa, zemljoposjednika. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, srednju pohađao u Carigradu na muslimanskom učilištu Istanbul sultanisi (1909–1913) te na francuskom koledžu St. Michel (1913/1914). Izbijanje I svjetskog rata omelo je njegovu nakanu da studira orijentalistiku u Parizu te se vraća u Sarajevo gdje svršava studij na trgovačkoj akademiji (1914–1917). Po završetku rata studira u Beču na Visokoj školi za svjetsku trgovinu (Hochschule für Welthandel) te diplomira 1922. Dolazi u Zagreb i radi u komercijalnoj struci sve do 1948, ali cijelo to vrijeme živo prati razvoj orijentalistike u nas i u svijetu. Od 1948. radi u Orijentalnoj zbirci JAZU u Zagrebu; od 1959. je njezin voditelj. Nakon umirovljenja 1965. vodio je Zbirku još četiri godine. B. je redovito kontaktirao s orijentalistima, posebice sa svojim bratićem Fehimom Bajraktarevićem. God. 1933. odlazi na dulje studijsko putovanje po Bliskom istoku te posjećuje Carigrad, Izmir, Alep, Beirut, Damask, Tel-Aviv, Jeruzalem, Kairo i Aleksandriju. Radeći u Orijentalnoj zbirci JAZU, otkrio je i opisao više orijentalnih rukopisa. Obilazio je također arhive institucija i samostana u Hrvatskoj (Arheološki muzej, Kaptolski arhiv, Naučna biblioteka u Splitu, državni arhivi u Zagrebu, Zadru i Dubrovniku, franjevački samostani u Visovcu, Makarskoj i Živogošću) te istražio fondove privatnih orijentalnih zbirki (O. Sokolovića u Sarajevu, A. Mustajbegovića u Bugojnu, B. Božića u Hvaru). Izvještaje o tim istraživanjima objelodanio je u časopisima: Starine (1952), Ljetopis JAZU (1953, 1954, 1963, 1968), Arhivski vjesnik (1958, 1961/1962), Zbornik Historijskog instituta JAZU (1961). Pisao je također o razvitku Orijentalne zbirke JAZU (Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, 1952; Ljetopis JAZU, 1953) te obradio neke povijesne i lingvističke probleme otkrivenih ili već poznatih rukopisa (Bulletin Instituta za likovne umjetnosti JAZU, 1959; Zbornik Historijskog instituta JAZU, 1959, 1960). Najvažniji je njegov rad Ottenfelsova orijentalistička zbirka u zagrebačkomu Državnom arhivu (Zbornik Historijskog instituta JAZU, 1959) u kojemu je opisao tu poznatu zbirku rukopisa, među kojima je i iluminirani rukopis Firdusijeve Šahname iz 1573.