BAKIĆ, Vojin

BAKIĆ, Vojin, kipar (Bjelovar, 5. VI 1915). Studirao je na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu 1934–1938. te od 1940. u specijalki I. Meštrovića, a po njegovu odlasku radi kod F. Kršinića do proljeća 1945. Potom djeluje kao samostalni profesionalni umjetnik. Zajedno s četvoricom likovnih umjetnika ulazi 1947. u bivši Meštrovićev atelijer, gdje u velikom požaru 1956. gubi stotinjak skulptura, mape s crtežima, fotografije i dokumentaciju te nekoliko završenih spomeničkih studija. Kraće vrijeme boravio je studijski u Milanu, Firenci i Parizu. Surađuje s grupacijom EXAT 51 i pokretom Nove tendencije. Od 1977. izvanredni je član JAZU. — B. u svome najranijem stvaralačkom razdoblju (1938–1945) ostvaruje niz ženskih aktova zatvorenim, meko oblikovanim volumenima izrazito lirskog ugođaja. Drugo razdoblje (1945–1948) obilježuje ekspresivnost momenata u sve nemirnijoj obradi površine, a težnja psihološkom produbljivanju novih sadržaja odrazuje se u dramatskoj igri svjetla i sjene. Nakon prvog portreta I. G. Kovačića iz 1946, Spomenik strijeljanima u Bjelovaru (1947) sugestivnom jednostavnošću otvara put novim shvaćanjima spomenika-znaka: od toga lika vodi izravan put do Spomenika Stjepanu Filipoviću u Valjevu (Valjevac, 1949–1955), koji po pristupu obradi volumena pripada trećem razdoblju Bakićeva rada (1949–1958). U to vrijeme sažima volumen, najprije oštrim lomovima bridova (Autoportret, 1952; studija za spomenike Marxu i Engelsu, 1950–1953. te J. Jovanoviću Zmaju, 1953), zatim se površina smiruje, a detalji se stapaju u cjelinu skulpturne mase. Tada su opet glavna tema ženski aktovi: Akt, 1954; Torzo, 1956. Nastajući na samoj granici figuralnoga, Bakićeva je skulptura čudesne ravnoteže velikih, čistih oblika apstraktne ljepote i u njoj zgusnutih antropomorfnih sadržaja. Tom razdoblju pripada niz bikova različitih dimenzija, koji, unatoč sažetim pojedinostima, karakteriziraju životinju punu snage (Bik, 1950; Mali bik, 1958). Od 1958. B. prihvaća sve otvorenije oblike; niz ostvarenja koja je obilježio pojmom »razlistane forme« otvaraju unutrašnji prostor volumena kojega su granice određene tankim površinama-ljuskama. To je razdoblje u kojem prevladavaju apstraktni oblici bez antropomorfnih elemenata. U tijeku godina B. rješava niz izazova proizišlih iz toga novog usmjerenja. Usporedo se javljaju cjeline ostvarene kombinacijama kružno oblikovanih ploha koje odražavaju svjetlo (Svjetlonosne forme, 1963) s onima u kojima se cjeline grade od pravokutno lomljenih ploha, odn. masa sazdanih od kristaliničnih bridova. Tako je oblikovan Spomenik pobjede u Kamenskom (1958–1968), s moćnim krilima nastalim iz dugogodišnjih studija »razlistanih forma«, a iz »svjetlonosnih forma« nastao je niz od sedam različno nagnutih velikih krugova Spomen-obilježja naroda Hrvatske u kragujevačkim Šumaricama (1978–1981), koje sugerira red ljudi koje kose meci. Studije kristalinično oblikovanih masa odrazuju se u Spomeniku žrtvama u Dotršćini na ulazu u spomen-groblje (1964), a iskustva kompozicija stepeničastih masa odredila su golemi volumen Spomenika revoluciji na Petrovoj gori (1982). Nove pristupe kreiranju spomen-obilježja pokazuju Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu (1975–1978) i Spomenik ustanku u Brezovici kod Siska (1981). U cijelom razdoblju, unutar apstraktnih, konstruktivističkih oblika, afirmira se i Bakićev interes za ljudski lik: spomenici I. G. Kovačiću u Lukovdolu (1958) i Zagrebu (1964), te niz studija Titova lika u širokomu oblikovnom rasponu od plitka reljefa do čvrsto izražena volumena glave. Izlagao je samostalno u Bjelovaru (1940, 1966, 1967), Zagrebu (1958, 1964), Stuttgartu (sa Z. Pricom, 1959), Londonu (s I. Piceljem i A. Srnecom, 1959, 1960, 1961), Ljubljani (1961, 1965) i Beogradu (1965) te na skupnim izložbama: Izložba zagrebačkih umjetnika (Zagreb 1939), Izložbe hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940–1944, Berlin i Bratislava 1943), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije (Beograd 1946, Zagreb, Ljubljana, Moskva, Lenjingrad i Bratislava 1947, Prag, Varšava i Krakov 1948), izložbe ULUH-a (Zagreb od 1946, Osijek 1950, Dubrovnik 1950, 1956, Rijeka 1951, Skoplje 1954/1955, Beograd 1958, 1960, Split 1959), Izložba Saveza likovnih umjetnika FNRJ (Ljubljana, Zagreb i Beograd 1949, Dubrovnik 1954, Ljubljana 1956), Biennale u Veneciji (1950, 1956), izložbe Likuma (Zagreb 1950/1951, ambulantna 1955), Suvremeno jugoslavensko kiparstvo (Ljubljana 1951), NOB u djelima likovnih umjetnika naroda Jugoslavije (Rijeka 1955, Beograd 1961), Izložba likovne grupe za Mediteranski bijenale u Aleksandriji (Ljubljana 1955, Aleksandrija 1955, Rijeka 1956), Izložba suvremenog hrvatskog slikarstva i kiparstva (Erlangen i Rijeka 1957), Triennale (Milano 1957), Izložba u čast 15-godišnjice bitke na Sutjesci (Zagreb 1958), EXPO (Bruxelles 1958), Mostra del bronzetto (Padova 1959, 1961), Izložba grupe »Zagreb« (Antwerpen 1958), Documenta II (Kassel 1959), Riječki salon (Rijeka 1959, 1961), Suvremena jugoslavenska likovna umjetnost (Pariz 1959, 1961, Antibes 1960, London 1961), Umjetnost u revoluciji (Zagreb 1959/1960), Trijenale (Beograd 1961, 1967), Izložba u čast 20-godišnjice narodne revolucije (Zagreb 1961), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Mostra degli artisti jugoslavi (Rim 1962), 25 artisti jugoslavi (Venecija 1962), Biennale de la sculpture contemporaine (Anvers—Middelheim 1963), Nove tendencije (Zagreb 1963, 1969, Gelsenkirchen 1969, Mainz 1971), Anale (Poreč 1963–1965), Vajont—Skoplje (Beograd 1964, Zagreb 1965), TRIGON (Graz 1965), Jugoslavensko slikarstvo i kiparstvo (Washington 1966), Profile VI (Bochum 1966), Zagrebački salon (1966, 1975), EXPO (Montreal 1967), Suvremena hrvatska umjetnost (Zagreb 1967/1968), Bienal (São Paulo 1969), Međunarodna izložba skulpture (London 1969), Tito i revolucija (Zagreb 1972), Hrvatska likovna umjetnost 1945–1955 – Tendenciozni realizam (Zagreb 1974), Jugoslovenska skulptura 1870–1950 (Beograd 1975), Umjetnici stvaraju u slobodnom gradu (Zagreb 1975), Susret u zavičaju (Bjelovar 1976), Hrvatsko kiparstvo 1955–1977 (Zagreb 1977) i dr. Primio je nekoliko nagrada: Saveznu nagradu za kiparstvo (1947, 1948, 1949), Nagradu Saveza sindikata Jugoslavije (1953), Nagradu grada Zagreba (1956, 1967), I nagradu na Bijenalu mediteranskih zemalja u Aleksandriji (1956, 1969), Nagradu za skulpturu V zagrebačkog salona (1970), Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1980). — Ne zadovoljavajući se nikada postignutim rezultatima svoga rada, B. je stalno ispitivao mogućnosti skulpturnog izraza. Bio zatvoren, pun ili razvijen, odn. organiziran u različite kombinacije ploha, oblikovani volumen bio je uvijek u središtu njegova zanimanja. Njegove studije za spomenik Marxu i Engelsu te J. Jovanoviću Zmaju, izazivajući svojom novošću određena suprotstavljanja, obilježuju nova, suvremena shvaćanja umjetnosti u hrvatskoj i jugoslavenskoj sredini.