BAKRANIN, Luka, profesor filozofije (Oštarije, 2. X 1692 — Sevilla, 4. VII 1727). Svršivši srednju školu u Isusovačkom kolegiju u Varaždinu, ušao je 1712. u Isusovački red u Beču i ondje studirao filozofiju i teologiju. Godinu dana bio je srednjoškolski nastavnik u Varaždinu, na Zagrebačkoj akademiji predavao je filozofiju 1723–1726, a u istom troljeću bio je i direktor gimnazije »praefectus inferiorum scholarum«. Kao profesor metafizike zastupao je 1726. u javnoj disputi Descartesovu hipotezu o euharistijskim akcidentima. Kolege mu, A. Terzi i J. Novoselić, okvalificiraše tu kartezijansku hipotezu heretičnom ili bliskom herezi te je o cijelom slučaju bio obaviješten i general Reda M. Tamburini, koji je Bakranina pozvao da mu dostavi svoj tezarij. Pohvalivši njegova nastojanja oko novih znanstvenih misli, general je upozorio da neke od njih nisu dokazane, a neke su protivne vjerskom učenju. Ovaj put udovoljio je general Bakraninovoj davnoj i nekoliko puta izraženoj molbi (1715, 1722, 1723) da pođe u prekooceanske misije te ga posla u Paragvaj. Čekajući u Španjolskoj da se formira misionarska ekspedicija za Južnu Ameriku, razbolio se i umro. Nekoliko njegovih pisama iz Seville objavio je Joseph Stoecklein u zborniku Der Neue Welt-Bott, sv. 2 (Augsburg—Graz 1729).
LIT.: Miroslav Vanino: Isusovci i hrvatski narod, 1. Zagreb 1969.
Predrag Belić (1983)
