BAKŠIĆ, Stjepan

BAKŠIĆ, Stjepan, teološki pisac i vjerski publicist (Cvetkovići kod Jastrebarskog, 15. XII 1889 — Budrovac kod Đurđevca, 7. VIII 1963). Završivši osnovnu školu u Jastrebarskom (1900), započeo je gimnaziju na Sušaku (1901/1902) i nastavio u Zagrebu (1902–1909) kao pitomac Nadbiskupskog sirotišta. U Zagrebu je na Bogoslovnom fakultetu studirao teologiju (1909–1913) i 1913. postao svećenik. Studij je nastavio na Gregorijanskom sveučilištu u Rimu (1913–1915) i završio u Innsbrucku doktoratom iz filozofije (1915) i teologije (1918). Ondje je bio i bolnički kapelan hrvatskih vojnika. Po povratku u Zagreb bio je gimnazijski vjeroučitelj (1918/1919) i odgojitelj svećeničkih pripravnika u sjemeništu (1919–1922). Na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu predavao je osnovno bogoslovlje od 1919. do 1924, kada je preuzeo Katedru dogmatskog bogoslovlja, najprije kao izvanredni (1924) i uskoro kao redoviti profesor (1925–1963). Bio je i dekan fakulteta (1935/1936. i 1940/1941). Od 1922. član je Hrvatske bogoslovne akademije. Obavljao je i službe u upravi nadbiskupije: od 1930. je kanonik te katedralni i varaždinski arhiđakon, od 1947. predsjednik ženidbenog suda, a od 1953. do kraja života generalni vikar nadbiskupije. Dobio je naslov Papina komornika, a 1955. je postao apostolski protonotar. Umro je na pastoralnom pohodu u župi Budrovac, a pokopan je u Zagrebu. — Kao student objavljivao je pjesme u časopisima i listovima: Hrvatstvo (1909), Za vjeru i dom (1909–1911), Hrvatsko pravo (1910), Luč (1910/1911–1912/1913, 1924/1925). Uz nastavnički rad B. je vrlo mnogo pisao. Njegovi bogoslovni priručnici sadržajem i opsegom nadilaze udžbeničku teološku literaturu. Magistralnim dogmatskim djelom Presveto Trojstvo (1941) i djelom Bog Stvoritelj (od kojega je 1946. tiskan samo prvi svezak Stvaranje tvarnog i duhovnog svijeta, dok je drugi svezak Stvaranje, uzdignuće i pad čovjeka ostao u rukopisu) znatno je pridonio utvrđivanju hrvatskoga teološkog i filozofskog nazivlja. U Bogoslovskoj smotri, koju je zajedno s A. Živkovićem uređivao od njezina izlaska (1923) do 1937, osobito su zapažene njegove dvije studije: Vrijednost deontološkog dokaza za egzistenciju Božju (1926) i Marija naša posrednica (1927–1929). Uređujući od 1919. do 1936. Katolički list, u kojem je do 1941. objavio brojne priloge, B. je pokazao istančanu osjetljivost za neposrednu vjersku, crkvenu i političku stvarnost i sposobnost aktivnog zahvaćanja u zbivanja. Uvjeren da je Crkva životvorni faktor kulture i javnog života, apologiju kršćanskog nazora na svijet i život smatra osnovnim zadatkom svoje uredničke službe. Takav stav uvodio ga je u polemiku sa starokatolicima i novim kršćanskim sektama, koje su se poslije I svjetskog rata počele u nas širiti. Suočen sa socijalnim pitanjima i filozofskim obrazloženjima društveno-političkih zbivanja, nastoji pisanom riječi u našim prilikama primijeniti katoličko socijalno učenje. Kritičan je prema kapitalizmu, jer je uočio da su njegove filozofske osnove individualizam i liberalizam. Surađivao je u listu Hrvatska straža (1933, 1938) te u zbornicima Spomenica sedamstote godišnjice smrti svetoga Franje (Zagreb 1927), Zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer (Zagreb 1929), Collectanea franciscana slavica (Šibenik 1937) i Hrvatski socijalni tjedan (Zagreb 1939). Bio je suradnik i stručni urednik Hrvatske enciklopedije (1941–1945). U crkvenoj javnosti isticao se i propovijedanjem te bio jedan od najuglednijih crkvenih govornika u Zagrebačkoj nadbiskupiji. — Prema T. Šagi-Buniću, B. je bio »naš prvi hereziolog i jedan od korifeja katoličke teološke publicistike«. Kako je bio vrstan poznavalac neoskolastičke filozofije i teologije, njegova su djela građena po shemi skolastičke sistematike, ali širinom kulturnog interesa i sadržajem pokazuju da je on bio ne samo »spekulativan duh, već i teolog koji pitanja produbljuje do dna« (Đ. Gračanin).