BARAC, Fran

BARAC, Fran, teolog i političar (Šemovac kod Virja, 26. VIII 1872 — Zagreb, 20. IX 1940). Gimnaziju i studij bogoslovije završio je u Zagrebu, gdje je 1895. zaređen za svećenika. God. 1895–1900. i 1904–1909. bio je vjeroučitelj na požeškoj gimnaziji, 1900–1904. slušao je bogosloviju i teologiju na sveučilištima u Pribourgu i Leuvenu te 1902. bio promoviran za doktora bogoslovlja. Na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu habilitirao se 1907. radnjom O modernoj katoličkoj apologetici, 1911. postao je izvanredni, a 1913. redoviti profesor apologetike i opće dogmatike. Dva puta (1913/1914. i 1922/1923) bio je dekan tog fakulteta, a 1915/1916. rektor zagrebačkog Sveučilišta. Rješenjem ministra prosvjete S. Pribićevića bio je 28. XI 1924. prijevremeno umirovljen, a nakon godinu dana ponovno vraćen na fakultet te najposlije umirovljen 1937. God. 1925. postao je kanonik, a 1929–1937. obavljao je i službu rektora Nadbiskupskoga dječačkog sjemeništa. — Uz nastavnički rad B. je mnogo pisao; osim srednjoškolskih udžbenika iz liturgike i dogmatike, objavio je više stručnih članaka iz područja katehetike i pedagogije te teoloških rasprava u kojima se posebice bavi apologetskim pitanjima i poviješću religija. Surađivao je u Katoličkom listu (1895, 1904, 1905, 1912–1918, 1922, 1923, 1932, koji je i uređivao 1914–1919) i Kršćanskoj školi (1907, 1908). Među raspravama tiskanim u Bogoslovskoj smotri (1910–1914, 1916, 1923–1925, 1930, 1937–1939) osobito je vrijedna Prehistorija, etnologija i znanost religijâ u apologetici (1923, 2). Njegov najvažniji znanstveni rad, O modernoj katoličkoj apologetici (1907), oštro je kritizirao pisac nepotpisana članka Kritička pisma mladom apologeti, objavljena u Mahničevoj Hrvatskoj straži (1908). U polemici koja se razvila u povodu te kritike Barčeve je stavove branio i A. Bauer (Katolički list, 1908, 15 i 1909, 45). B. je zaslužan za osnutak Hrvatske bogoslovske akademije (1922), kojoj je bio prvi potpredsjednik, a nakon Bulićeve smrti (1937) doživotni predsjednik i dobrotvor. — Barčeva politička djelatnost osobito je zapažena za I svjetskog rata kada je održavao veze između političkih stranaka u zemlji, navlastito između Starčevićeve stranke prava, uz koju je sâm pristajao, i članova Jugoslavenskog odbora te sa šefom Srpskog presbiroa u Ženevi Božidarom Markovićem. U toj misiji putovao je tri puta u Švicarsku (1915, 1917, 1918). Po svršetku rata u političkim zbivanjima sudjeluje kao član Narodnog vijeća u Zagrebu i član privremenoga Narodnog predstavništva, a kao ekspertu Delegacije Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji u Parizu povjereno mu je da za saveznike sastavi ekspoze o političkom opredjeljenju Hrvata i Slovenaca za vrijeme rata (tiskan je 1919. na francuskom i engleskom jeziku). Neko vrijeme bio je aktivan u Hrvatskoj zajednici, a poslije postaje potpredsjednik Hrvatske federalističke seljačke stranke. O političkim prilikama u Hrvatskoj i o potrebi federalističkog uređenja Kraljevine SHS objavljivao je članke u listovima Graničar (1920, 1921), Hrvat (1920, 1921), Hrvatska sloga (1920, 1921) i Srijem (1920–1922).