BARAN (Baranus), najstariji dosad poznati zagrebački kanonik, spomenut prvi put oko 1193. kada kao kanonik i arhiđakon, zajedno s arhiđakonom Timporijem, svjedoči da je dobro Kamenik posjed zagrebačkog biskupa Dominika. Prema potvrdnici hercega Andrije iz 1202, kralj Bela III darovao je dekanu Baranu, poradi njegove vjerne službe, predij Kajanj (vjerojatno još prije 1193). Nagrađujući Baranovu postojanu vjernost, isti mu je herceg 1200. poklonio zemlju nekog Jeroše i kunovinu od 100 podanika, a 1214 (već kao kralj) bogato ga obdario raznim posjedima. Nakon Baranove smrti (oko 1217) njegovi posjedi Brestje, Sopnica, Trnava, Preseka i Posavje pripadoše zagrebačkom Kaptolu. U kaptolskim spisima današnji se Borongaj (predio Zagreba) sve do XVI st. nazivao – vjerojatno prema Baranu – Barangaj.
LIT.: Ivan Krstitelj Tkalčić: Povjestni spomenici Zagrebačke biskupije, 1. Zagreb 1873. — Isti: Prieporod biskupije zagrebačke u XIII vieku. Rad JAZU, 1887, 41, str. 124. — Ljudevit Ivančan: Baran, zagrebački kanonik god. 1193. Stari i novi Zagreb, 1(1925) 6, str. 164–166. — Mirko Stanisavljević: Baranove zemlje. Vjesnik Hrvatskog državnog arhiva, 1945, 11, str. 81–92.
Josip Buturac (1983)
