BARKA, Luka

BARKA, Luka (Barca), konzul i trgovac (? — Carigrad, sredinom 1709). Podrijetlom iz jednog od dva građanska roda B. u Dubrovniku (C. G. F. Heyer; jedan od rodova imao je grb sačuvan na grobu Nikole B. iz 1681. u dominikanskoj crkvi u Dubrovniku; prema Heyeru Luka B. nije bio iz tog roda); prema V. Vinaveru on je naturalizirani Napolitanac. Bio je imućni trgovac (poznati su njegovi mjenični poslovi s dubrovačkim trgovcima) i pouzdanik te poluslužbeni predstavnik Republike u Carigradu. Njegove veze s Dubrovnikom izazivale su sumnje kod turskih vlasti, tako da je jednom bio nakratko i uhićen (1688). Iste godine (27. VIII) imenovao ga je dubrovački Senat prvim konzulom novoosnovanog konzulata Republike u Carigradu, kojem su pripadali svi prihodi poklisarâ harača za njihove odsutnosti iz tog grada; u tim razdobljima B. je uz konzularne obavljao i diplomatske poslove za Republiku, koja je carigradskom konzulatu dala položaj diplomatskog predstavništva, nadležnog za sve dubrovačke konzulate na Levantu. Poslije 1692. pod njegovu upravu potpadalo je i područje Crnog mora, a nešto kasnije i grčkog arhipelaga. U to vrijeme, zbog primanja novih uputa, B. boravi tijekom 1695. u Dubrovniku. Odlukom dubrovačke vlade, početkom. XVIII st., zbog smanjenja pomorske trgovine, upravlja i konzulatima u Smirni (od 1702), Aleksandriji (od 1705; ujedno i u Kairu) i na otoku Cipru (1704–1708; na istom konzularnom području bila je i Sirija). Osim što je redovno izvještavao dubrovačke vlasti o događajima na Porti i u Turskoj, bio je dužan uz ostalo i pribavljati turske »berate« za nove dubrovačke konzule na svom području. Poslije austrijsko-turskog rata 1683–1699, kad je trgovina na Balkanu bila gotovo uništena, B. je uputio Republici prijedlog za ponovno uspostavljanje trgovačkih veza na tom području (1699), a početkom XVIII st. sudjelovao je u pregovorima Dubrovnika s Portom oko plaćanja harača, koji su uspješno dovršeni 1703 (V. Foretić, V. Vinaver). Dužnost konzula obavljao je do kraja života, a naslijedio ga je Luka Kiriko (Chirico) koji je u dokumentu o postavljenju (1709) nazvan njegovim sinovcem. — Spomenuo ga je J. Kavanjin u svom spjevu Poviest vanđelska…, a podaci o njemu sadržani su u jednoj anonimnoj talijanskoj pripovijeci koju je pronašao don Ivan Stojanović, a saopćio V. M. (vjerojatno Vice Medini). Njegova prepiska s Republikom i ostali dokumenti s njim u vezi nalaze se u Historijskom arhivu u Dubrovniku.