BARTUČEVIĆ, Franjo Antun

BARTUČEVIĆ, Franjo Antun (Bertučević, Brtučević, Bertuccius, Bertuzzi), vranski prior i diplomat (Hvar, prosinac 1550 — ?, poslije 1620). Sin hvarskog plemića Tulija, kršten 15. XII 1550 (S. Crijević pogrešno ga naziva korčulanskim plemićem). God. 1571. bio je redovnik u franjevačkom samostanu u rodnom gradu i iste godine sudjelovao s ostalim redovnicima u obrani samostana za napada turske flote na grad pod zapovjedništvom Uluz-Alije. Sudjelovao je i u obnovi tada oštećenog samostana; tijekom 1583. dao je u samostanskoj crkvi postaviti vrata s klesanim dovratnikom ispod pjevališta, o čemu svjedoči natpis s njegovim imenom i grbom na nadvratniku (više podataka o njegovu boravku u Hvaru sačuvano je u privatnom arhivu Ivanić-Boglić-Božić u istom gradu). God. 1589. boravio je u splitskomu franjevačkom samostanu u Poljudu. U ispravi splitskog nadbiskupa I. D. Foconija iz iste godine spomenut je kao »Magnificus ac strennus Eques Hierosolymitanus d. Fr. Francesco Antonius Bertuccius« (malteški vitez Reda Sv. Ivana Jeruzalemskog). Potkraj XVI st. vodio je s dominikancem iz Lucce Ciprijanom Guidijem, uz pomoć pape Klementa VIII, austrijskog cara Rudolfa II i napuljskog potkralja, pokret za oslobođenje kršćana u Bosni; Crnoj Gori, Albaniji i Dalmaciji od Turaka. Na Bartučevićev poticaj izdao je car Rudolf II 14. IV 1595. proglas kojim je uzeo u zaštitu Bosnu i susjedne zemlje. Iste godine posredstvom svojih poslanika Ilije Vitomira i Luke Milojevića uspostavio je B. vezu s crnogorskim vladikom Ruvimom, koji je pristao na savez s Rudolfom II i 15. lipnja te godine izdao ispravu s izjavom da će Crnogorci »biti svi sinovi poslu(h)a svitlosti cesarovoi i ako bude ot potribe umriti na negovi službi«. Neki pisci (V. Milaš, J. Radonić) pogrešno su tumačili Bartučevićeve veze s Crnom Gorom kao pokušaj unijaćenja u tim krajevima. Široko zamišljena akcija oslobađanja Balkana svela se na nastojanje da se Turcima otme Klis, a B. u tome sudjeluje već od 1594. God. 1596. kad su splitski plemići I. Alberti i N. Cindro (Cindrić) uz pomoć senjskih uskoka zauzeli početkom travnja Klis, B. koji se nalazio u Beču, dolazi u Vranjic kod Splita, odakle je 19. svibnja tražio od generala J. Lenkovića pomoć za opsjednute osvajače, a u noći 20. svibnja probio se uz pomoć uskoka s tovarom hrane u klišku tvrđavu. Pri pokušaju povlačenja iz Klisa zarobljen je (29. svibnja), ali već početkom studenog ponovno oslobođen te boravi u poljudskom samostanu, gdje je prema D. Fabijaniću, O. Ozretiću i I. Kukuljeviću Sakcinskom (Ostavština, Arhiv JAZU u Zagrebu), opisao događaje oko Klisa te godine. Njegovo sudjelovanje opjevao je P. Ritter Vitezović. B. je iz Splita otišao u Rijeku i 18. studenog iste godine napisao izvješće o spomenutim događajima za papu Klementa VIII. Od tada do 1605. boravio je na dvoru Rudolfa II pripremajući akcije za oslobođenje Bosne. Te godine otišao je u Valladolid, potom u Napulj, gdje tijekom 1606. i 1607. priprema ustanak za oslobođenje Albanije i Klisa. Prije 1606. uputio je toskanskom velikom vojvodi Cosimu II Mediciju spis Informazioni sopra l’imprese proposte dal Cavag. Bertucij (Archivio di stato di Firenze – Archivio Mediceo filza 4275, str. 402, 402a) s prijedlogom za oslobođenje Bosne, Dalmacije, Albanije, Makedonije i Moreje što bi omogućilo i zauzimanje Carigrada. Akcija je trebala započeti zauzimanjem Klisa. Pregovarao je i s nikšićkim kapetanom vojvodom Grdanom (1607. i 1608). S istim namjerama boravio je 1608. u Torinu na dvoru savojskog vojvode Carla Emanuela I. Tada je već bio vranski prior. Iste godine u Rimu potaknuo je I. T. Mrnavića da napiše povijest Vranskog priorata. Mrnavićev je spis iz 1609, Discorso dell’priorato della Wrana, posvećen Bartučeviću, objavio L. Jelić (Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 1906, 279–305). B. se posljednji put spominje oko 1620. u vezi s nastojanjima Poljaka; malteškog viteza Reda Sv. Ivana Jeruzalemskog, Krzysztofa Tarnowskog (kojeg su neki držali za Bartučevićeva nećaka) da taj red ponovno stekne imanja Vranskog priorata.