BAŠAGIĆ, Safvet-beg

BAŠAGIĆ, Safvet-beg (Redžepašić), pjesnik, orijentalist, povjesničar, kulturni i politički radnik (Nevesinje, 6. V 1870 — Sarajevo, 9. IV 1934). Porodica je dobila ime po pretku Lutfullah-begu zvanom Bašaga. Otac Ibrahim-beg bio je kajmakam u Pivi, Foči i Ljubuškom, sudac u Mostaru, hercegovački poslanik u turskom parlamentu i jedan od posljednjih bosanskomuslimanskih pjesnika na turskom (pseudonim Edhem) te naš prvi proučavatelj orijentalnih književnosti. Po majci; Almashanumi, kćerki Derviš-paše Čengića, potomak je Smail-age Čengića. U Mostaru i Konjicu učio je mekteb, u Sarajevu je završio ruždiju (1882–1885). Poslije je neredovito polazio gimnaziju u Sarajevu, gdje je učio arapski jezik. Za vrijeme boravka u Zagrebu Khuen-Héderváryjeva vlada zabranila mu je polaganje mature zbog sudjelovanja u postavljanju kamena temeljca Starčevićevu domu (1894). Maturirao je 1895. u Sarajevu, a zatim studirao orijentalne jezike i povijest u Beču (do 1899). Od 1900. do 1906. bio je profesor arapskog jezika na gimnaziji u Sarajevu, ali je otpušten. God. 1908. i 1909. boravio je u Beču skupljajući građu za disertaciju Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur koju je tamo i obranio 1910. Potom je bio predložen za profesora na Katedri orijentalnih jezika zagrebačkog Sveučilišta. Na prvim izborima za Sabor BiH izabran je za zastupnika Banje Luke, a dva puta bio je potpredsjednik te predsjednik Sabora (1910. i 1913). Od 1919. do umirovljenja 1927. bio je kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Njegova orijentalna knjižnica nalazi se u sveučilišnoj biblioteci u Bratislavi. Poprsje mu je izradio kipar I. Paleza. — U književnosti se javio pjesmama Rodoljupke u Bosanskoj vili (1890, 19/20). Od prve zbirke, Trofanda iz hercegovačke dubrave, tiskane u Zagrebu, preko ciklusa Na pučini svjetla, do Misli i čuvstva, Bašagićeva se poezija iskazuje u dosegu od romantičarsko-platonskog lirizma i anakreontike, do refleksivne lirike iskušenja i skepse. Njegove povjestice i drame proizašle su iz duha muslimanske narodne epike, a prožete su historiografijom. Uz ljubavnu, rodoljubnu i refleksivnu poeziju, dramske spjevove iz bosanske prošlosti, pisao je i prozne zapise, članke iz književne i kulturne povijesti te politike i povijesti. Radove je objavio u mnogim bosanskohercegovačkim publikacijama, kao i onima koje su izlazile u Hrvatskoj: Bosanska vila (1890), Bošnjak (1891, 1903, 1904), Pobratim (1891–1894, 1895/1896, 1897/1898–1900/1901), Bršljan (1892), Prosvjeta (1893–1903, 1929/1930, 1932/1933, 1935/1936), Vienac (1894–1896, 1903), Bog i Hrvati (1895), Obzor (1895, 1913, 1934, 1941), Hrvatska domovina (1896), Nada (1896–1903), Hercegovini (1897, 1912, 1924), Smotra Dalmatinska (1897), Hrvatski salon (1898), Behar (1900/1901, 1903/1904–1905/1906, 1908/1909), Svjetlo (1900), Osvit (1907, 1942, 1944), Hrvatska zajednica (1910, 1911), Savremenik (1910, 1917), Zeman (1911, 1912), Glasnik islamske vjerske zajednice (1916, 1944), Novi vijek (1920), Gajret (1921, 1924–1928), Hrvatski list (1927, 1929), Novi Behar (1927/1928–1934/1935, 1941/1942) i dr. Pseudonimi i šifre su mu bili: Beg Bašagić s Nevesinja ravna, Mirza Safvet, Mirza, Salih Safvet, Terdžuman, Nazim, Muhibbi »Gajret«, Mir.-vet Hodže zade, Ibni Šir, M. beg S., N., M. S., S. B., S. S., ... ć. Kao gimnazijalac B. je skupio u Sarajevu zbirku od 68 narodnih pjesama (Narodno cvijeće) i poslao je 1894. Matici hrvatskoj u Zagreb; N. Andrić je pojedine pjesme uvrstio u tiskane zbirke. Zajedno s E. Mulabdićem i O. N. Hadžićem pokrenuo je 1900. časopis Behar koji je i uređivao (do 1901). Važniji su radovi iz književne povijesti: Naše zvijezde na istočnom parnasu (Nada, 1898, 11) te prijevod disertacije Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 1912, str. 1–88, 295–390), gdje je prikazao više bosanskohercegovačkih muslimanskih pisaca i odredio njihovu ulogu u arapskoj, perzijskoj i turskoj književnosti, ilustrirajući građu i prijevodima. Preveo je više pjesničkih i proznih tekstova iz islamske književnosti (Istočne narodne pripovijetke, Pobratim, 1893/1894, 14; Istočni dragulji, Pobratim, 1898/1899, 6, 8 i 10), a tiskao je i knjige prepjeva: Omer Chajjamove Rubâije (Sarajevo 1920) i pobožni spjev Mevlud (Sarajevo 1924). Bavio se i leksikografskim radom objavivši biografski leksikon Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini (1931) s gotovo 700 biografija i navedenom stručnom literaturom. Nešto je od te građe tiskao u Obrani (1920), Znamenitim i zaslužnim Hrvatima (Zagreb 1925) i Napretku (1930). Kao predvodnik revolucionarne muslimanske omladine osnovao je 1903. kulturno-prosvjetno društvo »Gajret«, zatim »El-Kamer« i Muslimanski klub, a 1907. politički list Ogledalo (izišlo samo 13 brojeva). Napisao je više povijesnih radova, a ističe se Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine koja obuhvaća razdoblje od 1463. do pada feudalizma. B. je prvi tvrdio da su preci bosansko-hercegovačkih muslimana bili bogumili. Važnije su i rasprave o bosanskom i hercegovačkom plemstvu (Plemstvo i narod Bosne, Ogledalo, 1907, 7) te članci iz kulturne povijesti: Bosanci muslimani kao javni radnici u Turskoj (Gajret, 1921, 1–3), Patareni i islam (Jugoslavenska njiva, 1921, 11) i dr. — Ocjenjujući Bašagićevu poeziju, S. S. Kranjčević je istaknuo njezinu »naivnu iskrenost« i ukazao na bliskost s muslimanskom sevdalinkom. Njegovu je rodoljubnu poeziju M. Rizvić nazvao »budničkom epikom građanskog preobražaja«, a refleksivno-mističnu poeziju »slavensko-orijentalnom simbiozom«. B. se istaknuo i kao vrstan prevodilac tekstova iz islamske književnosti. Posebno je važan njegov znanstveni rad na kulturnopovijesnom planu kojim je osvijetlio više od četiri stoljeća, dotad neobrađene, bosanske i hercegovačke, političke i kulturne povijesti.