BASILJEVIĆ GUČETIĆ

BASILJEVIĆ GUČETIĆ (Bassegli Gozze), plemićka obitelj u Dubrovniku. Ogranak Gučetićâ, potomci su Pala (Pavla), sina Balda Gučetića i Deše (Terezije) Basiljević. Naslijedivši imanja i ostavštinu majčine obitelji (1806, poslije smrti Tome Basiljevića, političara, posljednjeg iz muške loze), Palo je svom prezimenu dodao i majčino te utemeljio ogranak Basiljević Gučetić (Bassegli Gozze). Više pisaca navodi da je Palo (Pavao Ignac Alojzije) rođen 1778, a ne 1774 (kako navodi Heyer). Školovao se u plemićkom učilištu Collegio Tolomei u Sieni. Putovao je po Švicarskoj i Francuskoj, o čemu svjedoče njegove putopisne bilješke iz 1809–1812 (u rkp.). U Francuskoj se 1812. oženio groficom Anikom Calogon-Valois. Dobio je austrijsku potvrdu plemstva 1835. i 1837, ali ne i potvrdu naslova conte. Zanimali su ga privredni problemi. U njegovoj rukopisnoj ostavštini nalazi se i spis o tekstilnoj tvornici, Fabrique des drap, u talijanskom gradu Valdagno, te prijevod jednoga vinogradarskog priručnika. Pisao je pjesme. Bio je bibliofil; na putovanjima je kupovao knjige (djela A. de Lamartina, Stendhala i dr.); sačuvan je popis knjiga kupljenih u Parizu, a naslijedio je i bogatu obiteljsku knjižnicu Basiljevićâ, koje je fond znatno povećao. Za francuske uprave u Dubrovniku od njega su posuđivali knjige generali A. J. Delzons i J. L. Lauriston te francuski oficiri (sačuvan je popis posudbi i katalog njegove knjižnice iz 1821). Među rukopisima u obiteljskom arhivu nalazi se i spis Choix des femmes illustres, prema Ž. Muljačiću, vjerojatno originalno djelo, pisano rukom njegove žene Anike. Palo je umro 1838. U obiteljskom arhivu nalaze se i rukopisi sina mu Balde (1812–1893), izvorna drama La Vanità punita, prijevod na talijanski prvog i drugog pjevanja Gundulićeva Osmana i dr. Baldo je uređivao park na obiteljskom imanju u Trstenom, a u tome ga je naslijedio sin Vito (1853–1950), koji se bavio gospodarstvom i nije stupao u državnu službu. Istraživao je povijest obitelji. Sačuvan je (u obiteljskom arhivu) njegov spis o dubrovačkom plemstvu. Brat mu Melko službovao je 24 godine kao sudac u Cavtatu, Omišu, Herceg-Novom, Orebiću i Kistanju. Nezadovoljan postupcima pretpostavljenih, zatražio je i dobio mirovinu 1. I 1903. Svoja razmišljanja o prilikama u sudstvu Dalmacije iznio je u brošuri Dvije krvave stranice iz sudbene uprave. Napisao M. pl. B. G. (Dubrovnik 1906). Obitelj je izumrla Vitovom smrću (1950). Obiteljski arhiv i knjižnica otkupljeni su za Historijski arhiv u Dubrovniku (1951).