BEGOVIĆ, Milan
traži dalje ...BEGOVIĆ, Milan, književnik, kazališni djelatnik i prevoditelj (Vrlika, 19. I 1876 — Zagreb, 13. V 1948). Sin Ivana, sitnoposjednika i trgovca u Vrlici, i File (Filomene), rođ. Bressan. Osnovnu školu polazio je u Vrlici, prvi razred gimnazije učio je privatno, a poslije prijamnog ispita u listopadu 1888. primljen je u drugi razred Velike realke u Splitu. Suučenik u razredu bio mu je V. Nazor s kojim se sprijateljio. Završivši sedmi razred, pristupio je ispitu zrelosti i 1894. dobio svjedodžbu na temelju koje se u jesen upisao na prirodoslovni studij Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Poslije četiri semestra zbog materijalnih teškoća prekinuo je studij i postao suplent u splitskoj gimnaziji (1896/1897). U rujnu 1897. položio je u Zagrebu gimnazijsku maturu, svojevrstan diferencijalni ispit, te upisao peti semestar romanistike u Beču. Našavši se ponovno u novčanoj oskudici, preuzima suplenturu u Zadru (od listopada 1898. do veljače 1899). U ljetnom semestru nastavio je studij, a 1899/1900. opet upisao sedmi i osmi semestar. Apsolvirao je u srpnju 1900. Od rujna 1900. bio je suplent u Velikoj realci u Splitu, a 1903. diplomirao je u Beču. Službujući kao profesor u Splitu, druguje s E. Vidovićem, I. Vojnovićem i I. Meštrovićem. Na liječenju u Topolšici 1908. upoznao je direktora hamburškog Deutsches Schauspielhausa Alfreda Bergera, koji ga je sljedeće godine zaposlio kao volontera u svome kazalištu. Odlaskom Bergera u bečki Burgtheater, Carl Hagemann postaje direktor, a B. dramaturg (1910). Za boravka u Hamburgu surađuje u tamošnjoj periodici, posebno u Hamburger Nachrichtenu. Od jeseni 1911. B. je bio i Hagemannov zamjenik u Theater-Akademie. Sredinom 1912. preuzeo je mjesto dramaturga i redatelja u kazalištu Neue Wiener Bühne u Beču. Zbog materijalnih teškoća bio je kraće vrijeme i ugovorni dramaturg te glavni redatelj Srpskoga narodnog pozorišta u Novom Sadu (1913). Od 1914. do sloma Austro-Ugarske prima plaću od Velike gimnazije u Sarajevu. Austrougarsku vojsku služio je pretežno u intendantskim jedinicama u Beču (1915–1918), a jugoslavensku, pri vojnoj misiji u Beču (1919). Od svibnja 1920. B. je službovao u Povjereništvu za prosvjetu i vjeru u Hrvatskoj i Slavoniji u Zagrebu, a iste godine bio je suradnik u zagrebačkoj glumačkoj školi. God. 1921/1922. uređuje i izdaje s Lj. Wiesnerom časopis Kritika. Član je i redakcije dnevnika Novosti. God. 1923. uređuje i Savremenik, a 1932. ga suuređuje s A. Bonifačićem. U travnju 1927. postavljen je za ravnatelja Drame. Zbog aktualnih političkih aluzija u njegovoj drami Hrvatski Diogenes smijenjen je i početkom 1929. premješten u gimnaziju. Umirovljen je u veljači 1932. Od 1932. do 1938. živio je u dvorcu Bisagu kod Zeline, a posljednje desetljeće proveo je uglavnom u Zagrebu. Često je odlazio u inozemstvo na premijere svojih djela, mnogo putovao i bio u gotovo svim evropskim zemljama. Odlikovan je francuskom Legijom časti. Za dopisnog člana JAZU izabran je 1936. — B. je autor pjesama, humoreski, pripovijesti, novela, romana, putopisa, drama i komedija, književnih studija, eseja, feljtona, književnih i kazališnih kritika te opernog libreta. U književnosti se javio kao šesnaestogodišnjak pjesmom Nad spomenikom Viških junaka prigodom 25-god. viškog boja, objavljenom u zadarskom Narodnom listu 1891. pod pseudonimom Tugomir Cetinski. Pjesničku afirmaciju postigao je zbirkom ljubavne lirike Knjiga Boccadoro (1900), larpurlartističkim, hedonističko-epikurejskim bijegom u svijet snova i erotike. Njome se potvrdio kao predstavnik poetskog estetizma i postao jedan od vodećih pjesnika hrvatske moderne. Autor je kantate Hrvatska pjesma (1901), napisane u slavu četiristogodišnjice hrvatskog pjesništva, te humanističko-pacifističkoga sonetnog ciklusa od 18 soneta Život za cara (1904) s tematikom iz rusko-japanskog rata. Tu je izvanjsku igru osjećaja i erotsku tematiku zamijenio proturatnim zanosom, unoseći određeno dramsko svojstvo kontrastiranjem događaja i ambijenata. U kasnijim pjesmama (Vrelo, 1912) vraća se hedonističko-renesansnim ugođajima i motivima izvan domašaja realnosti. Begovićev prozni rad odlikuje se jezičnom profinjenošću i čitkošću te izrazitom senzualnošću; sastoji se od triju romana, četiriju knjiga humoreski, novela i pripovijedaka te više manjih tekstova objelodanjenih u periodici. Izdvaja se lirski roman Dunja u kovčegu (1921), gdje je impresionističkim lirskim i dramskim zahvatima narušio uobičajena strukturna načela romana. Kompozicijski složen panoramski roman iz zagrebačkog života, sa širokom ljestvicom erotskih tema, Giga Barićeva, znači prodor u društvenu i psihološku problematiku građanskog društva. Roman je najprije izlazio u nastavcima u zagrebačkim Novostima (1930, 1931), a pretiskan je 1940; završno poglavlje prenijeto je u dramu Bez trećega. Osnovni fabularni pokretači njegovih novela su također sudbinski, erotski i biološki nagoni, iako je kadikad naglašenija društvena okosnica (Dva bijela hljeba). U noveli Kvartet, tiskanoj u istoimenoj zbirci (1936), sjedinjene su najvrednije osobine hrvatske moderne psihološke proze, pretapanje realnosti sa snoviđenjima, pribjegavanje svijetu podsvijesti, simultanost više tijekova zbivanja te namjerna nedorečenost. Već u prvim Begovićevim dramskim djelima očituju se sklonosti za erotiku i obradu ženskih likova te za blještave mogućnosti scene. Te su osobine još zamjetnije u malim komedijama, pseudoromantičnoj povijesnoj drami iz napoleonske ere Gospođa Walewska (1906) i realističnoj drami iz zavičajnog podneblja Stana Biučića (1909). Njegova artistička senzibilnost, svestrano kazališno obrazovanje, poznavanje suvremene dramaturgije i težnji modernog glumišta, najviše su izraženi u tekstovima nastalim u međuratnim godinama. Ni u dramama iz tog razdoblja nema pravih konflikata; nižu se događaji, a lica postavljaju u nove situacije iz kojih se, u raznovrsnim kontrastiranjima i efektnim naglašavanjima detalja, rađa dramski ugođaj. Istodobno B. je dalje tematski vezan uz variranje ljubavnih odnosa i likova žena. Tada nastaju njegova najzapaženija djela: Božji čovjek (1924), mistično-religiozne problematike, variranja senzualnog i duhovnog, zatim Pustolov pred vratima (1926), u kojem se kompozicijski i stilski vješto poigrava s podsvjesnim, irealnim i tragigrotesknim te potvrđuje svoje sklonosti Pirandellovu kazalištu relativnosti istine; komedija Amerikanska jahta u splitskoj luci (1930), u kojoj se zapažaju lirski akcenti, humor protkan sjetom i blaga ironija te drama Bez trećega (1931), izrasla iz pokušaja raščlanjivanja intimnih psiholoških reakcija. Surađivao je u novinama, časopisima, almanasima i zbornicima, a više njegovih književnih radova tiskano je samo u periodici; npr. mladenački dramski pokušaji: Pod ciganskim čadorom (Prosvjeta, 1894), Na novu godinu (Vienac, 1895), Na moru (Prosvjeta, 1896), Fernando i Korisanda (Nada, 1897), Pabirčenje (Život, 1900), Blago i slatko umiranje (Nada, 1901), Lijepa kneginja (Kalendar Svačić, 1904). I neki dramski tekstovi objavljeni su dosad jedino u časopisima: Stana Biučića (Savremenik, 1909), Gospođa Sreća ili Pierotovo ranjeno srce (Letopis MS, 1910), Dva prstena (Srpski književni glasnik, 1935), Čovjek je slabo stvorenje (Zeta, 1937, 16–20) i Poždrljivac (Spremnost, 1942); drama iz života srijemskih interniraca 1914–1916. u Bisag-gradu, Badnje veče Katice Degrelove, tiskana je istom 1981. u Radu JAZU. Potpisivao se i pseudonimima: Tugomir Cetinski, Xeres de la Maraja, Stanko Dušić, Esop s Griča, Hipolit, Malvolio i Petronius. — Većina Begovićevih dramskih djela praizvedena je u zagrebačkom glumištu: Venus victrix (1905), Gospođa Walewska (1906), Stana Biučića (1909), Laka služba (1915), Male komedije (Biskupova sinovica, Čičak, Cvjetna cesta, 1921), Svadbeni let (1923), Božji čovjek (1924), Pred ispitom zrelosti (1925), Pustolov pred vratima (1926), Hrvatski Diogenes (historijski komad po romanu A. Šenoe, 1928), Sanjin (dramatizacija istoimenog romana M. P. Arcibaševa, 1929), Amerikanska jahta u splitskoj luci (1930), Bez trećega (1931), Dva prstena (1935), I Lela će nositi kapelin (1936). Poznato je također da su u Splitu prikazane, kasnije izgubljene Begovićeve drame, Za tuđu sreću (1903) i Marko Marulić. Za svoja dramska ostvarenja igrana u nacionalnom glumištu u Zagrebu dobio je četiri Demetrove nagrade (Stana Biučića, 1909/1910; Božji čovjek, 1924; Bez trećega, 1931/1932; I Lela će nositi kapelin, 1935/1936). Na zagrebačkoj pozornici održana je 1937. praizvedba komične opere J. Gotovca Ero s onoga svijeta za koju je po narodnoj priči B. napisao libreto. Brojna njegova djela prevedena su i tiskana na bugarski, češki, engleski, esperanto, mađarski, njemački, poljski, slovački i talijanski jezik, a njegove drame igrane su u više zemalja. Po nepotvrđenim podacima Gospođa Walewska igrana je već 1914. ili 1915. u Petrogradu. Božji čovjek izveden je najprije u Brnu 1925, a zatim je igran u Pragu (1926, 1943), Bratislavi (1927, 1939) te SAD. Veće zanimanje pobudila je drama Pustolov pred vratima, prikazana 1927. u Brnu i Plzeňu, a zatim u Sofiji (1928), Beču (1928), Oslu (1928), Bergenu (1928), Rimu (1928), Rio de Janeiru (1929), São Paolu (1929), Buenos Airesu (1929), Montevideu (1929), Pragu (1929), Budimpešti (1929), Bukureštu (1942), Napulju (1942), Bologni (1942), Milanu (1942) i Ferrari (1942). Komedija Amerikanska jahta u splitskoj luci uprizorena je najprije u Hamburgu (1930). Najveći odjek u inozemstvu imala je drama Bez trećega, koja se izvodila u Brnu (1932), Poznańu (1936), Parizu (1936), Pragu (1939), Budimpešti (1940), Kaposváru (1940), Weimaru (1940), Berlinu (1940), Beču (1941), Mannheimu (1942), Meiningenu (1942), Bremenu (1942), Bratislavi (1942) itd. Drama I Lela će nositi kapelin igrana je u Brnu (1937) i Wrocławu (1940). U inozemstvu su igrane i male komedije. B. je jedan od najigranijih hrvatskih autora izvan domovine. Po komediji Amerikanska jahta u splitskoj luci Česi su 1939. snimili istoimeni film, a prema drami Pustolov pred vratima režirao je film Š. Šimatović (1961). Mnoga Begovićeva djela adaptirana su za radijsko izvođenje, a zagrebačka TV prikazala je dramatizaciju novele Dva bijela hljeba te Amerikansku jahtu u splitskoj luci i adaptaciju Stane Biučića. — U putopisnoj prozi i esejima B. je polazio uglavnom od osobnih doživljaja koje teorijski nije produbio ni uzdigao na univerzalnu razinu. Kao kazališni kritičar djelovao je u zagrebačkim Novostima (1920–1925) te je objelodanio više članaka, recenzija, većih eseja i studija o glumcima i redateljima (I. Raić, J. Bach), a dio te građe priredio je M. Fotez u knjizi Kritike i prikazi (1943). U Zagrebu je B. režirao tri kazališna komada: 1911. Goetheovu dramu Götz von Berlichingen i Pailleronovu komediju U svijetu dosade te 1921. tragediju O. Dymova (pseud. O. I. Dereljmana) Nju; ta je njegova djelatnost ostala nezapažena. B. se bavio i prevođenjem. Prevodio je poeziju G. Carduccija, G. D’Annunzija, J. W. Goethea i H. Heinea, a za zagrebačko glumište prepjevao 40 dramskih tekstova (C. Goldoni, P. Calderón de la Barca, F. Schiller, Goethe, O. Wilde, H. Ibsen, F. Grillparzer; M. Maeterlinck, H. Hofmannsthal, D’Annunzio, F. Wedekind, H. Bahr, S. Zweig, L. Pirandello, W. S. Maugham, É. Pailleron i dr.). Sastavio je i dvosveščanu antologiju Hrvatska proza XX stoljeća (Zagreb 1942, 1943). Njegova korespondencija dijelom je tiskana u Radovima Instituta JAZU u Zadru (1960) i u Kronici Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU (1976); u tom Zavodu čuva se i Begovićeva rukopisna ostavština. — O Begoviću se pisalo mnogo i s različnih stajališta. Knjiga Boccadoro izišla je u jeku hrvatske moderne i bila odmah prigrljena od »mladih« (P. Skok, M. Marjanović) i njihovih zagovornika (K. Š. Gjalski) koji su u njoj otkrili neposrednost uživanja u ljepoti, sposobnost opažanja nijansi, estetizam. »Stari« (D. Politeo, J. Hranilović) bili su osupnuti Begovićevim hedonizmom te su njegovu liriku nazvali »bolesnom«. Jedini je A. G. Matoš postupio kritičko-analitički i utvrdio nedostatke te poezije, iznikle iz pjesnikova »kosmopolitizma koji vodi u pretjeranu ali hladnu eleganciju«, te iz nedovoljna poznavanja jezika i akcenata, zbog čega se izgubio ritam i narušila forma. Kritičko razmišljanje o romanu Giga Barićeva potaklo je A. Barca da ustvrdi kako je B. »u hrvatskoj književnosti bio i jest najčistiji literat«. Razlikujući pojam literata od umjetnika, Barac predstavlja Begovića kao pisca koji je shvatio važnost tiskane riječi, koji je obrazovan i piše lako, pozna tendencije u književnosti svog doba i razumije afinitete publike. Roman Dunja u kovčegu je u međuratnim godinama često nazivan najboljim hrvatskim lirskim romanom, a J. Bogner je uočio osebujan ritam njegova poetskog jezika nalazeći u njemu nešto iracionalno i neuhvatljivo. Kritičari su uočili Begovićev osobit odnos prema dramskome, kad izmišlja imaginarne svjetove ili pravi ekskurze u prošlost i kad se njegova lica gube u prividnim egzistencijama. Disharmoniju u izboru tema, neprekidno mijenjanje stila i traganje za što efektnijim rješenjima, izazvali su mnoga sumnjičenja u izvornost njegova djela. Jednog od najozbiljnijih kritičara Begovićeva dramskog rada, Bognera, atmosfera nekih drama podsjeća na I. Vojnovića (Amerikanska jahta u splitskoj luci), dok su neki kritičari zapazili zavisnost drame Bez trećega o Krležinoj Agoniji. Izvedbe nekih njegovih drama bile su zabranjene ili unaprijed onemogućene (Laka služba, Čovjek je slabo stvorenje, Badnje veče Katice Degrelove). Mladenačke drame desetljećima su bile prešućivane, a erotske humoreske se i danas uglavnom ignoriraju. Nekima je, npr. zagrebačkoj izvedbi Pustolova pred vratima u režiji B. Gavelle, kritika pridala povijesno značenje. U osporavanjima, kao i u odmjereno pisanim kritikama, isticala se njegova ovisnost o stranim autorima (H. Ibsen, G. Hauptmann, L. Pirandello, L. N. Andrejev, H. R. Lenormand). Nesumnjivo je da se B, koristio tuđim iskustvima, ali u modificiranom obliku, te da je bio sklon kompromisu s građanskim ukusom publike. O tome je posljednju riječ imala suvremena kritička revalorizacija Begovićeva rada (Š. Vučetić, M. Vaupotić, B. Hećimović, V. Flaker, R. Trivunac, B. Senker). Njome je B. određen kao »senzibilan a ne meditativan stvaralac, razapet između umjetnosti i literatstva«, pisac koji ne stavlja pred sebe dalekosežne ideale i nema društveno determiniranih smjernica, već radije ponire u pomalo ekstravagantne odnose i situacije, računajući uvijek na odaziv publike. U efektnim rješenjima i stilskim novinama zamijetili su literarnu i umjetničku obrazovanost, suživljenost sa suvremenim strujanjima književnosti, posebice kazališne umjetnosti, a to ga je izdvojilo od glavnine hrvatske književnosti onog doba i omogućilo prodor izvan granica naše zemlje. Osobit prinos istraživanju Begovićeve biografije dao je M. Žeželj monografijom Pijanac života (1980).
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.
BEGOVIĆ, Milan. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/begovic-milan-knjizevnik>.