BENEŠIĆ, Julije

BENEŠIĆ, Julije, pjesnik, prozni pisac, prevodilac i jezikoslovac (Ilok, 1. III 1883 — Zagreb,19. XII 1957). Otac Stjepan (Stipan), remenar, ženio se tri puta; Julije je iz trećeg braka s Matijom, rođ. Barošević. Osnovnu školu polazio je u Iloku (1889–1893), a gimnaziju u Osijeku (1893–1901), gdje se počeo baviti književnošću kao član đačkog društva »Javor«. Od 1901. do 1903. studirao je u Beču najprije medicinu, zatim slavistiku i romanistiku, da bi na Jagiełiońskom sveučilištu u Krakovu prešao na zemljopis i povijest (1903/1904). Studij je nastavio u Zagrebu (1904/1905) i Pragu (1906), a diplomirao je u Krakovu 1907. Najprije je bio profesor na Realnoj gimnaziji u Zagrebu (1908–1915) te usporedo i kazališni recenzent Narodnih novina, a položivši profesorski ispit iz povijesti i zemljopisa postaje profesor Trgovačke akademije u Zagrebu (1915); od 1917. do 1921. bio je tajnik i referent za umjetnost u Zemaljskoj vladi. Lektor je poljskog jezika na Sveučilištu u Zagrebu (1918) te Visokoj školi za trgovinu i promet u Zagrebu (1920). Bio je nadzornik Hrvatske zemaljske glazbene škole i Glumačke škole (1920), a od 1921. do 1927. je intendant HNK u Zagrebu. Od 1927. kraće je vrijeme opet profesor, a zatim radi u Prosvjetnom inspektoratu u Zagrebu (do 1930). U Varšavi je boravio kao delegat Ministarstva prosvjete pri Jugoslavenskom poslanstvu (1930–1938) i kao lektor hrvatskog jezika na Sveučilištu. Vrativši se u zemlju radi u Prosvjetnom odjeljenju banske uprave (1938), a od 1939. do 1940. je ponovno intendant HNK u Zagrebu. Zatim je urednik za poljsku književnost u Hrvatskoj enciklopediji (do 1945), pa suradnik u Enciklopediji Jugoslavije (1950–1957). Umirovljen je prvi puta 1944, a drugi put 1946. kao srednjoškolski profesor. Od 1910. bio je član, a od 1912. do 1920. tajnik Društva hrvatskih književnika. U Poljskoj je bio član više kulturno-umjetničkih društava i odbora Lige poljsko-jugoslavenskih društava. Odlikovan je poljskim Zlatnim križem za zasluge (1946); dobio je počasni doktorat filozofskih znanosti Jagiełońskog sveučilišta (1948). — B. se bavio književnim, kazališnim, prevodilačkim, jezikoslovnim i uredničkim radom. Javio se dopisom na poljskom Z Osieka u poznanjskom listu Wielkopolanin (1900, 181), a u nas prozom Godine 1795. — Monolog (Nova zvijezda, 1901, 1). Pisao je pjesme s lirsko-konfesionalnom i ironično-protestnom notom, književne i kazališne kritike, dokumentarne feljtone i putopise. Autor je rasprava i članaka o hrvatskim piscima (A. Harambašić, F. Galović, M. Krleža i dr.) te stranim, uglavnom poljskim (A. Mickiewicz, J. Słowacki, H. Sienkiewicz, Z. Krasińsky, W. S. Reymont, S. Zeromski, S. Wyspiański i dr.). Objavljivao je u publikacijama: Obzor (1903, 1906, 1914, 1916, 1923, 1924, 1926, 1930, 1931, 1935), Lovor (1905), Hrvatska (1906, 1907), Pokret (1906; Hrvatski pokret 1911), Savremenik (1908, 1910–1913, 1917, 1918, 1921), Narodne novine (1910–1916), Jug (Zvono, 1912), Prosvjeta (Zagreb 1912), Strossmayerov kalendar (1912), Novosti (Zagreb 1914, 1922, 1927, 1930, 1940, 1941), Beogradske novine (1917), Hrvatska njiva (1917), Glas Slovenaca, Hrvata i Srba (1918), Plamen (Zagreb 1919), Nova Evropa (1920, 1921), Kazališni list (Zagreb 1921), Jugoslavenski list (Sarajevo 1922), Pokret (1922), Riječ (1922–1924), Zagreber Tagblatt (1922), Teater (1923/1924), Comoedia (1924/1925), Srpski književni glasnik (1924), Hrvatska pozornica (1925–1927), Godišnjak Narodnog kazališta u Zagrebu za sezone 1914/1915–1924/1925 (1926), Hrvatska metropola (1926), Riječ (1926, 1929), Hrvatsko kolo (1927, 1931), Hrvatska revija (1928, 1929, 1933, 1943), Književnik (1928), Pantheon (1929), Slobodni glas (1929), Pravda (Beograd 1938), Hrvatski dnevnik (1939), Svijet 7 dana (1939), Jutarnji list (1941), Književni tjednik (1941, 1942), Hrvatska pozornica (1941/1942, 1943/1944, 1944/1945), Neue Ordnung (1942, 1943), Spremnost (1943–1945), Vienac (1944), Narodni list (1946, 1953), Vjesnik (1946), Zbornik Muzeja grada Koprivnice (1946), Republika (Zagreb 1950), Rad JAZU (1955). Od 1900. surađivao je u brojnim poljskim publikacijama. Služio se pseudonimima i šiframa: Leo, Eduard, Stošić, Julije B. Stošić, Winiwarter, J. B. Strzeharski, Iv. Ivanović R., Roman Stachiewicz, Stachiewicz, Demokrat, Srpanjko, J., J. B., B., J. B-ć, J. B-šić, B. J., R. S., R., X. Kao intendant HNK u Zagrebu B. je afirmirao domaći repertoar (I. Gundulić, T. Brezovački, I. Vojnović, F. Galović, J. Ivakić, M. Ogrizović, M. Krleža, T. Strozzi, J. Kulundžić, J. Kosor, M. Begović, M. Feldman, A. Cesarec), animirao brojne domaće i strane umjetnike; 1922. organizirao je gostovanje Moskovskoga hudožestvenog teatra u Zagrebu. U njegovu je prijevodu izvedeno 29 stranih, najviše poljskih drama. Posebno se zanimao za poljski jezik i književnost pa je već 1898. počeo prevoditi stihove A. Mickiewicza i J. Słowackog. God. 1901. tiskan je njegov prvi prijevod s poljskog Priviđenje B. Prussa. Osnovao je i zagrebačko društvo prijatelja Poljske »Ognisko Polskie« (1912). Boraveći u Varšavi pokrenuo je, dijelom vlastitim sredstvima te uz pomoć jugoslavenskog Ministarstva prosvjete i poljskog industrijalca našeg podrijetla Leona Halbmilliona, Biblioteku Jugosłowiańsku (1930–1938) s 13 svezaka hrvatskih, srpskih i slovenskih pisaca (I. Mažuranić, I. Cankar, P. Petrović Njegoš, I. Gundulić, I. Vojnović, I. Andrić, M. Krleža i dr.). God. 1940. uredio je i djelomice preveo antologiju Poljska lirika. Preveo je oko 80 djela iz poljske, njemačke i ruske književnosti za Andrićevu Zabavnu biblioteku i Maticu hrvatsku. — B. se bavio i jezikoslovljem pa je 1937. objavio u Varšavi gramatiku hrvatskog ili srpskog jezika; od 1948. surađivao je na Akademijinom Rječniku hrvatskoga književnog jezika, a 1949. objavio je Hrvatsko-poljski rječnik (u rukopisu je ostao Poljsko-hrvatski rječnik). — God. 1912. B. je osnovao i do 1920. uređivao ediciju Suvremeni pisci hrvatski u izdanju Društva hrvatskih književnika. Bio je urednik Savremenika (s B. Livadićem 1917–1919) i Književnika (1928). Uredio je Godišnjak Narodnog kazališta za sezone 1914/1915–1924/1925 (1926). Priredio je Djela A. G. Matoša knj. VII–XVII (1939–1940), Galovićeve Pjesme I–II (1940) i Djela I–X (1942/1943), zatim Ukupna djela Augusta Harambašića I–X (1942/1943), Ukupna djela Rikarda Jorgovanića I–V (1943), Ukupna djela Ante Kovačića I–III (1944) i dr. God. 1944/1945. bio je urednik edicije HIBZ-a Suvremeni hrvatski pisci i časopisa Vienac. Djela su mu prevedena na poljski, njemački, talijanski i bugarski. Rukopisnu ostavštinu čuva Zavod za književnost i teatrologiju JAZU. — B. je bio lirski feljtonist i impresionistički kritičar (Š. Vučetić). Njegov intendantski rad ocijenjen je kao najviši uspon hrvatskog kazališta poslije S. Miletića (M. Matković), a posebno je istaknuta njegova prevodilačka i publicistička djelatnost te uspostavljanje hrvatsko-poljskih kulturnih veza.