BENINCASA, Bartolomeo

BENINCASA, Bartolomeo, pisac i publicist (Modena, 1746 — Milano, 1816). Potomak plemićke obitelji podrijetlom iz Montegubbija, primljene u patricijat Modene. S četrnaest godina primljen je u novicijat Isusovačkog reda, ali ga je nakon nekoliko godina napustio. Kraće je vrijeme bio u vojsci Vojvodine Modene (1765), ali je već 1766. napušta i odlazi kao pratnja jedne diplomatske misije svoje domovine u Beč, gdje ostaje do 1780. Po povratku u Italiju nastanio se u Veneciji. Tamo je započeo pisati. Za svog prijatelja, austrijskog poslanika u Mletačkoj Republici – genoveškog patricija I. Durazza, napisao je raspravu o vještini rezbarstva u tisku (Descrizione della raccolta di stampe. Parma 1784). U to vrijeme počinje se baviti i idejama o reformama u kazalištu, a i sam je pisao kazališne komade. U Veneciji je sreo englesku spisateljicu Justinu Wynne groficu Rosenberg-Orsini, s kojom ga je vezalo dugogodišnje prijateljstvo, a prema mišljenju većine njegovih biografa, i književna suradnja; pripisuje mu se autorstvo spisa Alticchiero (Ženeva 1787, Padova 1788²) te suautorstvo u romanu Les Morlaques (Venezia 1788); oba djela tiskana su pod imenom J. Wynne. Talijanski prijevod romana tiskan pod naslovom Costumi dei Morlacchi (Padova 1798), na kojem nije označen prevodilac, u našoj znanosti pripisivan je J. Bajamontiju, I. D. Straticu pa čak i M. Kažotiću (Casottiju) rođenom 1804. Između 1785. i 1796. boravio je u Engleskoj, Francuskoj i Veneciji (neka od tih putovanja opisao je u Journal d’un voyageur neutre… London 1796). Poslije francuskih osvajanja u Italiji, nakon što je 1796. osnovana Republika Cisalpina, B. dolazi u Milano, gdje je prema G. F. Torcellanu s G. Compagnonijem (koji ga spominje u svojim memoarima) i F. Massom surađivao u službenom listu nove Republike Monitore Cisalpino. Između 1799. i 1802. boravi u Modeni (gdje je uhićen zbog prijevoda spisa Atrocités révolutionnaires) i Bologni, a 1802, nakon što je osnovana Talijanska Republika, odlazi u Milano gdje se pridružuje krugu liberalnoga talijanskog političara za francuske vladavine u Italiji F. Melzi d’Erila. Tu nastavlja s literarnim radom i postaje član redakcije i suradnik novog službenog lista Giornale italiano (1804), u kojem do 1806. piše uglavnom kazališne i literarne prikaze. Bavio se i prevođenjem (prijevode djelâ francuskih i njemačkih kazališnih pisaca objavljivao je u venecijanskoj publikaciji Anno Teatrale). — Kao dobar poznavalac francuskog jezika, a k tome kao već poznati književnik i publicist te Napoleonov pristaša, B. je u doba generalnog providura Dalmacije Vincenta Dandola (10. VI 1806) imenovan za glavara javne nastave u dalmatinskoj vladi u Zadru, gdje je stigao vjerojatno prije providurova dolaska (3. VII 1806), jer je već danom 4. VII datiran njegov pismeni sastavak uvodnog članka za prvi broj dvojezičnoga službenog lista francusko-talijanske uprave u Dalmaciji Kraglski Dalmatin — Regio Dalmata, koji je izlazio od 1806. do 1810, a o čijem je osnutku donio odluku potkralj Eugene Beauharnais u Milanu. Providur Dandolo kao glavar građanske uprave davao je vjerojatno i glavne upute u pitanjima lista, dok je glavni urednik bio B. koji je prema zamisli potkralja imao još prije Dandolova dolaska u Zadar izvršiti pripreme u zadarskoj tiskari A. L. Battare i urediti pitanje pretplate. B. je uređivao Kraglski Dalmatin od njegova prvog broja (12. VII 1806) do broja 36 (21. IX 1809). U Izvještaju, koji je zajedno s primjercima prvih šest brojeva poslao 30. VIII 1806. potkraljevu tajniku Mejeanu u Milano, izvješćuje da je zadužen za uređivanje jednog lista na talijanskom i hrvatskom (»italien et esclavon«), koji je prvi takve vrste u toj prostranoj provinciji. To je ujedno i najuvjerljiviji podatak na temelju kojeg se može zaključiti da je upravo B. bio glavni urednik Kraglskog Dalmatina, što se u znanosti neko vrijeme osporavalo. Prema R. Maixneru i J. Alačeviću u tom listu je on objavio vjerojatno i više svojih radova, ali svi su oni nepotpisani pa se tek za mali broj članaka može utvrditi da su njegovi. Tako je vjerojatno napisao i članak pod naslovom Nuova maniera di vedere (1806, 13), u kojem se napada Chateaubriandov opis Italije. Isto se tako može tvrditi da je on sastavljač redakcijske bilješke o koristi pisanja na hrvatskom jeziku, čiju bi oskudnu terminologiju i frazeologiju, kako on ističe, valjalo uzgajati i bogatiti. I popratni uvod, koji je pri objavljivanju hrvatske deseteračke pjesme pod naslovom Pisma na čast i pohvalu cesara francuskoga i kralja našega imenom Napoleona I (1807, 20) objavljen samo na hrvatskom jeziku, mogao bi po tonu i načinu pisanja biti Benincasin (V. Maštrović pretpostavlja kao autora I. Kreljanovića). U Kraglskom Dalmatinu B. je donosio i vijesti o političkim događajima izvan Dalmacije. O događajima u Bosni i o odnosima s Turcima izvještavao ga je Pierre David, francuski generalni konzul u Travniku. Talijanske članke za hrvatsko izdanje lista prevodili su Benincasi franjevac A. Kadčić, učitelj moralke u Zmajevićevu glagoljaškom sjemeništu, zatim dominikanac N. Budrović rodom s Hvara, advokat N. Sandri i franjevac P. Jukić (arhivski materijal o tom listu čuva se u Historijskom arhivu u Zadru). Kad je prestao njegov rad u uredništvu, on je još neko vrijeme ostao u Zadru na dužnosti glavara javne nastave. Ali u novim uvjetima i to mu je djelovanje bilo vjerojatno ograničeno jer je sva civilna vlast bila prešla u ruke generala Maureillaua i povjerenika talijanske vlade Psalidija. B. je obavljao i službu cenzora u Kraglskom Dalmatinu. U zadarskoj vladi neko je vrijeme (1807) zamjenjivao generalnog tajnika, kad je tajnik Scopoli otišao, a novi, Angiolini još nije došao. Tako je on uz providura Dandola potpisivao i naredbe, s napomenom »per il Segretario Generale«. U kolovozu 1808, kad je pošao na dopust u Italiju, zamjenjivao ga je u uredništvu Kraglskog Dalmatina sudac prvostepenog suda I. Kreljanović. Benincasin rad u listu završio je u ljeto 1809, kad je građansku upravu u Dalmaciji bila preuzela vojna vlast. Funkcija glavara javne nastave, u čijoj su kompetenciji bila mnoga pitanja prosvjete i kulture (književna društva, knjižnice i knjige, pergamene i rukopisi, pitomišta i sjemeništa, liceji, gimnazije i škole, natpisi i spomenici starina, revizija štampe i kazališnih komada, tiskara i tiskanje, arhivi, svečanosti i zabave, pitanje nastavnika itd.) zahtijevali su od njega da se angažira u zadarskom društvenom životu. Tako je 5. XI 1806. održao govor pri svečanom otvorenju zadarskog liceja. Govor je objavljen u brošuri Apertura del Liceo di Zara. God. 1807. uključio se u akciju za osnivanje javne knjižnice u Zadru, koju je potaknuo sudski činovnik G. B. Stratico; B. je ta svoja nastojanja nastavio i poslije odlaska iz Zadra (u Ljubljani 1810–1811). Iste godine sudjelovao je u osnivanju i bio do 1808. predsjednik prve dosad poznate čitaonice u Hrvatskoj Gabinetto di lettura u Zadru (u Kraglskom Dalmatinu 1807, 33, nazvana i Druxba od sctenja). Nakon osnivanja Ilirskih pokrajina (Provinces Illyriennes) B. je napustio Zadar zajedno sa svojim prijateljem providurom Dandolom. Ovaj potonji ostao je u Italiji, dok se B. već 1810. pojavljuje u Ljubljani. Tamo je došao poslije imenovanja za generalnog cenzora u Ilirskim pokrajinama, pa mu je kao takvom bilo povjereno da pripremi izdavanje novoga službenog lista u Ljubljani, koji je imao izlaziti svake srijede i subote. Bio je to Télégraphe officiel des Provinces Illyriennes, koji se imao štampati na francuskom, talijanskom, njemačkom i »ilirskom« jeziku (»en illyrique«). Već je 28. VII 1810. poslao intendantu u Zadar prvi proglas o izlaženju Telegrafa na francuskom i talijanskom, a 5. IX drugi tiskan na francuskom, talijanskom, njemačkom i »ilirskom« jeziku (hrvatsko-ijekavskog narječja). Nedugo zatim, 3. X 1810, šalje dva primjerka lista na francuskom i talijanskom s napomenom da će uskoro izlaziti i njemačko izdanje. B. je međutim uređivao list samo dva mjeseca (listopad i studeni 1810), a već u prosincu zamijenio ga je novi urednik Beaumes, koji je ponovno pozivao pretplatnike za francuski, njemački i »ilirski« tekst. To posljednje izdanje bilo je dulje vrijeme predmet znanstvene diskusije; utvrđeno je da je to ostala samo zamisao. U Benincasinoj službenoj korespondenciji iz tog vremena (zbirka od preko 300 spisa u NUK-u u Ljubljani) nalazi se dosta podataka o njegovim naporima da pronađe prevodioca i o ostalim pitanjima za to predviđeno »ilirsko« izdanje. U istoj korespondenciji postoje i podaci o Benincasinoj aktivnosti nakon što mu je maršal A. Marmont povjerio upravu i uređenje javnih knjižnica u Pokrajinama. Uz ostalo, o već spomenutim nastojanjima za otvaranje javne knjižnice u Zadru, za koju je tada (1810/1811) bio zainteresiran i maršal Marmont (iz knjižnice Liceja u Ljubljani izdvojeno je 400 svezaka za Zadar, gdje knjižnica nije otvorena pa su knjige vraćene ljubljanskoj knjižnici) te sudeći po prepisci s kanonikom i makarskim provikarom I. J. Pavlovićem Lučićem (iz 1811), vjerojatno i o namjeri osnivanja javne knjižnice u Makarskoj. B. je bio i jedan od urednika te organizator prevođenja školskih udžbenika na jezike Pokrajina (prevodilac za »ilirski« bio je nekoliko mjeseci 1810. Dubrovčanin Anton Bertolini). — Poslije ukidanja cenzure kao samostalne službe (1811), B. se vratio u Italiju, gdje je za francuske vladavine bio na raznim dužnostima u školstvu i u upravi za kazalištâ, a poslije se u Milanu do kraja života bavio pisanjem i prevođenjem.