BENKOVIĆ, Federiko

BENKOVIĆ, Federiko (Benconich, Bencovich Schiavon, Bencowick, Benkowitsch, Ferighetto Dalmatino, Frederichetti, Frederighetto, Fredrighetti), slikar (?, 1677 — Gorica/Gorizia, 8. VII 1753). Benkovićevo rodno mjesto nije još uvijek točno utvrđeno. Ranije su spominjani Šibenik, Omiš i Venecija, a danas se drži vjerojatnijim da je rodom ili podrijetlom s Brača, gdje se javlja obitelj »Bencovich alias Baloi«. Međutim, kako se na jednom crtežu potpisao »Federighetti da Verona« pretpostavlja se da je možda rođen u Veroni u obitelji dalmatinskog podrijetla. Prema njegovu biografu i suvremeniku, francuskom sakupljaču umjetnina i piscu Jean-Pierreu Marietteu (1694–1774), B. je kao mladić došao u Veneciju učiti slikanje na poziv najbližeg rodaka, pjevača Gaetana Benkovića Orsina. Nakon kraćeg boravka u Veneciji prelazi u Bolognu, gdje 1695. nastavlja učenje slikarstva kod poznatog slikara Carla Cignanija (1628–1719) koji je u to vrijeme s brojnim pomoćnicima i učenicima dekorirao kupolu katedrale u Forliju. Nedavno čišćenje tih fresaka pokazuje da je Cignani uz akademske elemente svog slikarstva, što su vidljiviji u platnima, posjedovao i neke »ekspresionističke« sklonosti – naglašena izražajnost likova i tendencija za deformacijom figura, te za igre svjetla i sjene – koje su mogle utjecati na mladog Benkovića. Po svoj prilici za boravka u Forliju nastala je i najstarija Benkovićeva poznata slika Junona na oblacima u palači Orselli-Foschi u Forliju. U Bologni je B. mogao upoznati i nadahnuto slikarstvo tada još mladog Giuseppea Marije Crespija (1665–1747) koji je svježinom kolorističke materije, novom interpretacijom svjetla i realističkim pojedinostima unio novi duh u bolonjske slikarske tokove. Kod tog slikara B. je mogao susresti i mladog Giovannija Battistu Piazzettu. Oko 1710. javlja se B. ponovno u Veneciji. U to razdoblje R. Pallucchini smješta palu Gospa od Karmena sa svecima u selu Bergantino, što je ranije atribuirana Crespiju, a Pallucchini ju je pripisao mladom Benkoviću, držeći to platno prvim važnijim djelom našeg slikara koji bi, uz Crespijeve utjecaje, pokazivao već i osobne crte. Većina ranih Benkovićevih djela iz ove faze, spomenutih u starijoj literaturi, danas je izvan znanstvene evidencije, ali se njegov utjecaj može posebno uočiti u djelima mladog Giovannija Battiste Tiepola, što osobito dokazuju Tiepolova Žrtva Izakova u Chiesa dell’Ospedaletto u Veneciji s naglašenim kontrastima chiaroscura i nervoznom obradbom izduženih produhovljenih likova, kao i neka druga mladenačka slikarova djela. Nešto prije 1716. B. dobija u Veneciji narudžbu da slika za njemačkog kneza-izbornika Franza Lothara von Schönborna, nadbiskupa Mainza, za dvorac u Pommersfeldenu. God. 1716. putuje u Beč i osobno se upoznaje s naručiteljem, a njegove se slike 1719. navode prvi put u katalogu te Schönbornove galerije: Apolon odire Marsiju, Hagara i Izmael u pustinji, Žrtvovanje Ifigenije i Abraham žrtvuje Izaka. Prvoj slici trag je nestao, druga i treća još su u tom dvorcu, a četvrta je po nekim autorima slika iste teme danas u Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Zagrebu; njezine se dimenzije ne slažu u potpunosti s onima u spomenutom katalogu, a i u stilu se jače osjeća utjecaj Piazzette. Na platnima iz Pommersfeldena, koja su vrhunac Benkovićeva stvaranja, još uvijek su vidljivi utjecaji Cignanija, Crespija i Piazzette, ali je uočljiva već potpuno formirana Benkovićeva osobnost: produhovljeni izduženi likovi, snažne igre svjetla i sjene prožete istovremeno dramatikom i lirizmom, smioni kompozicijski zahvati oko dijagonalno postavljenih glavnih likova, posebna ljestvica boja s karakterističnom prevagom ljubičastih; žućkastih, modrih, smeđih i rumenih tonaliteta, kao i boje bjelokosti na blijedim inkarnatima. Pallucchini, koji je posebno zaslužan za revalorizaciju Benkovića, nazvao je duhovito taj ciklus Benkovićevih slika »tragičnim nokturnima«. Zagrebačku sliku Abraham žrtvuje Izaka najprije je pripisao Benkoviću vezujući je uz pommersfeldenski ciklus, pa zatim Piazzetti, da bi je u najnovije doba vratio Benkoviću datirajući je nešto kasnije i uočavajući u tomu nadahnutom platnu karakteristični koloristički ugođaj našeg majstora. U trećem desetljeću XVIII st. B. je ponovno u Veneciji, ali mletačka sredina nije shvaćala njegovo slikarstvo koje je nosilo neki »nordijski« prizvuk u svojim ugođajima, protkanim naglašenom ekspresivnošću. U to vrijeme nastala je vjerojatno pala Blaženi Petar Gambacorti iz Pise u crkvi San Sebastiano u Veneciji (datira se 1725–1728), rađena u maslinastom tonu s naglašenim kontrastima chiaroscura, te još nekoliko djela, među kojima malena pala Odmor na bijegu u Egipat u mjestu Tomo di Feltre. Oko 1724. B. se javlja u Lombardiji. Kako su u njegovu slikarstvu prisutni lombardijski elementi i utjecaji Alessandra Magnasca, neki autori pretpostavljaju da je i ranije boravio u toj pokrajini. U Državnom arhivu u Milanu nedavno je pronađeno njegovo pismo kojim 24, ožujka 1724. imenuje svoga brata Leopolda, koji je živio u Splitu, zastupnikom svojih imovinskih interesa u vezi s kućama i zemljištima u Dalmaciji. Iz tog pisma doznajemo da se slikarov otac zvao Julije, a spomenuti brat bio je otac Josipa Benkovića koji je od 1749. bio gradski liječnik u Omišu i čije je nasljednike posjetio Ivan Kukuljević Sakcinski u tom gradu. S datumom pisma slaže se i datacija pale Sv. Franjo Paulski u crkvi Presv. Trojstva u Cremi iz 1724, a po svoj prilici su u to vrijeme nastala i ostala njegova djela u Lombardiji. Od njegove pale Smrt Sv. Marije dei Servi u Milanu postoji samo bakrorez, ali je sačuvano majstorovo remek-djelo, velika pala Polaganje u grob u Chiesa del Castello u selu Borgo San Giacomo kod Verolanuove, djelo izvanrednih kolorističkih kontrasta, tamnih i izrazito živih akorda, spiritualiziranih »elgrekovskih« likova i izrazito mistična ugođaja koji se osjeća u kompozicijskom ritmu i u dramatskoj rasvjeti. B. je 1733. imenovan dvorskim slikarom vicekancelara Friedricha Karla von Schönborna, biskupa Bamberga i Würzburga. Za kapelu rezidencije u Würzburgu naslikao je pale Bezgrešno začeće i Arkanđeo Mihovil, a za rezidenciju je izveo velike kompozicije Salamunov sud, Jakov i Rahela, Žrtva Jeftina i Mojsije i Aron pred faraonom. Prve su dvije odavna nestale, a druge dvije stradale su u II svjetskom ratu. Prema njihovim fotografijama raspoznaju se neke nove komponente u Benkovićevu slikarstvu: likovi su smireniji i raspoređeni u široke arhitektonske okvire, ugođaj je manje napet i nervozan, diskretniji su svjetlosni kontrasti, rasvjeta je difuznija i prozračnija, a scene dobivaju neke melodramatske akcente. U tim se slikama zapaža utjecaj nekih radova zrelog Tiepola. U ovo kasnije razdoblje atribuiraju se Benkoviću još neke slike koje mu drugi autori u novije vrijeme oduzimaju, tako da ova posljednja umjetnikova faza nije još razjašnjena i predstavlja niz otvorenih pitanja u vezi sa slikarovom evolucijom, utjecajnim komponentama i definitivnim katalogom radova. Upravo u to vrijeme pred sredinu XVIII st. slikari austrijskih i susjednih zemalja upoznavaju Benkovićevo slikarstvo koje im je »nordijskom« komponentom bilo blisko, a mletačko-bolonjsko-lombardijskom sintezom otvaralo nove poglede na boju i svjetlo. Taj se utjecaj osjeća kod Paula Trogera (1698–1762), kojemu se u novije vrijeme pridaju i neka, ranije Benkoviću atribuirana djela, pa donekle i kod Franza Antona Maulpertscha (1724–1796) i dr. Ne može se zanijekati da je umjetnost ovih podunavskih majstora ostavila tragove i u Benkovićevu slikarstvu kasnijih godina. Pod kraj života B. se povlači u Goricu grofovima Attems, gdje vjerojatno nastaju i neke od posljednjih slika nervozna poteza i drhtava osvjetljenja. Benkovićeva veza s dalekim zavičajem bila je, čini se, krhka, ali slike i dokumenti, koje je slao rodbini u dalekoj domovini, svjedoče da ju je umjetnik ipak održavao. Autoportretu, koji je iz Omiša bio prenesen u Šibenik, a zatim prodan u Ljubljanu, izgubio se svaki trag. Iz skromne obiteljske ostavštine sačuvala se u Galeriji umjetnina u Splitu mala slika Sv. Franjo Paulski (njezina povećana varijanta s Diogenovim likom otkrivena je nedavno u Asconi u zbirci Morandini) i minijatura Sv. Kajetan kod obitelji Benković u Imotskom. Benkoviću se atribuira i malena slika Sv. Alojzije Gonzaga, nekoć u zbirci Strmić, a sada u vlasništvu franjevačke provincije Presv. Otkupitelja u Splitu. — Zasjenjen Piazzettom i Tiepolom u Veneciji, gdje nikada nije ispravno shvaćena njegova slikarska poruka (kao što se tužio svojoj prijateljici, čuvenoj slikarici portreta u pastelu, Rosalbi Carriera), B. je nezapažen nestao sa životne pozornice. Tek ga je naše vrijeme uspjelo ponovno otkriti i ispravno vrednovati. Opat Moschini početkom XIX st. predbacivao je Tiepolu da je u mladosti nasljedovao karikirani Benkovićev način (»emulò la maniera caricata del Bencovich«). Ono što je za klasicističkog historiografa bio karikirani način, danas predstavlja osnovnu crtu Benkovićeve originalnosti, a svijet fantastičnih sjena koje se kreću u sablasnim prostorima odrazuje njegovu produhovljenu, tragičnu i profinjenu viziju svijeta. Ovaj veliki umjetnik odigrao je krupnu ulogu u slikarstvu settecenta i s pravom je bio nazvan »posljednjim Schiavoneom«, jer se njime zaključuje serija velikih hrvatskih umjetnika koji su djelovali izvan domovine.