BERITIĆ, Tihomil, internist i specijalist medicine rada (Herceg-Novi, 24. VI 1919). Sin je konzervatora Lukše. Gimnaziju je pohađao u Dubrovniku, a studij na Medicinskom fakultetu u Zagrebu završio je 1943. God. 1945–1949. vodi ambulantu za profesionalne bolesti Zemaljskog zavoda za socijalno osiguranje u Zagrebu. Od osnutka Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada JAZU u Zagrebu 1949. radi u toj ustanovi, gdje 1951. organizira i vodi Odjel za profesionalne bolesti. Medicinu rada specijalizirao je 1949/1950. u Pragu, Torontu i Londonu, a 1956. završio je specijalizaciju interne medicine u Zagrebu. God. 1957. habilitirao se na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je od 1961. izvanredni profesor medicine rada. God. 1973. izabran je za izvanrednog člana JAZU, 1980. postigao je doktorat znanosti disertacijom o olovnoj neuropatiji. — Posebno se istaknuo istraživanjima toksikologije teških metala. Uočivši da se proučavanjem hematoloških promjena može poboljšati dijagnostika ranih oštećenja organizma profesionalnim kemijskim agensima, upozorio je prvi u svjetskoj medicinskoj literaturi na neke promjene koštane srži i crvene krvne slike pri otrovanju olovom (Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 1948, 1951, 1957, 1968, 1969; Blood, New York 1956, 1965; Proceedings of the International Congress on Occupational Health, Helsinki 1957, Beč 1966; British Journal of Haematology, Oxford 1963). Istraživao je otrovanje olovom izazvano glazurom zemljanog posuđa (Archiv für Toxikologie, Berlin 1956; Higijena, 1956; Ljetopis JAZU, 1956, 61). Proučavao je učinke otrovanja olovom na živčani sustav i bubrege kao i terapeutske postupke kod trovanja olovom (Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 1958, 1962, 1965, 1967, 1969; British Journal of Industrial Medicine, London 1961; The Lancet, London 1961; British Medical Journal, London 1968; Simpozij o olovu, Trepča 1968; Archives of Environmeatal Health, Chicago 1971; Journal of Occupational Medicine, Washington 1977). Proučavao je problem manganizma, posebno na šibenskom području, te otrovanje živom i arsenom (Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 1953, 1957, 1958). Opisao je infekcioznu limfocitozu, kongenitalnu methemoglobinemiju, alergični alveolitis te upozorio na značenje siderocita i sideroblasta. Proučavao je i azbestozu, pneumokoniozu uzrokovanu tvrdim metalima te profesionalno otrovanje nitroznim plinovima, a dao je i originalnu klasifikaciju toksičke kome (Liječnički vjesnik, 1948, 1950, 1969; Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 1956, 1963, 1966, 1969, 1971; British Journal of Industrial Medicine, 1956; Acta pharmacologica et toxicologica, 1977). Napisao je poglavlja o toksikologiji i profesionalnim bolestima u priručnicima i udžbenicima: Odabrana poglavlja iz interne medicine (Zagreb 1955), Interna medicina (Zagreb 1958, 1959), Medicina rada (Beograd—Zagreb 1958, 1966), Medicina rada (Sarajevo 1978), Profesionalne bolesti (Sarajevo 1981), Bolovanje (Zagreb 1982). — Bio je predsjednik Hematološke sekcije Zbora liječnika Hrvatske, prvi predsjednik Udruženja toksikologa Jugoslavije, a od 1970. počasni je predsjednik Evropskog udruženja centara za kontrolu otrovanja. Bio je glavni urednik Liječničkog vjesnika (1958–1975) i Arhiva za higijenu rada i toksikologiju (1968–1976). Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem.
DJELA: Patologija rada (suautori M. Šarić i D. Majić-Prpić). Zagreb 1965.
LIT.: Zbornik liječnika Hrvatske 1874–1974. Zagreb 1974, 329. — Tihomil Beritić. Ljetopis JAZU, 1979, 79, str. 195–202.
Vladimir Dugački (1983)
