BERNARDI, Bernardo

traži dalje ...

BERNARDI, Bernardo, arhitekt i dizajner (Korčula, 16. XII 1921). Završio je klasičnu gimnaziju u Dubrovniku, diplomirao na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1948, gdje do 1951. djeluje kao asistent na Katedri za projektiranje (Z. Strižić). Od 1951. radi kao samostalni autor. Suosnivač je i član avangardne likovne grupe Exat (1951–1956). Bio je predsjednik ULUPUH-a (1958–1967) i Saveza likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Jugoslavije (1967–1970). Kao član inicijativnog odbora sudjelovao je u osnivanju Centra za industrijsko oblikovanje u Zagrebu (1964). Bio je 1964. komesar Jugoslavenskog paviljona na 13. milanskom trijenalu. Za stručni i društveni rad dobio je – među ostalima – Nagradu grada Zagreba (1961. i 1965) i Nagradu »Vladimir Nazor« (1967). Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem (1961). — Glavno je područje njegova djelovanja oblikovanje interijera i namještaja za industrijsku proizvodnju. Već u ranim projektima pokazuje izraziti smisao za praktičnost i udobnost proizvoda stavljajući težište na kvalitetu izvedbe i dorađenost svakog detalja. Interijeri mu se odlikuju usklađenim i smirenim odnosima te visoko odnjegovanim ukusom u okviru jedinstvene i estetski logične koncepcije prostora. Neki od njih, poput interijera Radničkog sveučilišta »Moša Pijade« u Zagrebu (1961) i hotela »Maestral« u Brelima (1965), idu među najbolja poslijeratna ostvarenja na području unutrašnje arhitekture u nas. Ostali su mu važniji interijeri: dječji vrtić u Habdelićevoj ul. u Zagrebu (1951), Historijski institut u Zadru (1954), osmogodišnja škola u Kumrovcu (1955), bar »Labirint« u Dubrovniku (u suradnji, 1960), Aerodrom »Zagreb« (1966; novo krilo 1973), robna kuća »Prima« u Splitu (1966), aerodrom »Zadar« (1967), restauracija »Lovački rog« u Zagrebu (1968), hotel. »Berulia« i turistički centar u Brelima (1969), ceremonijalna zgrada Novog groblja u Novom Sadu (1972), jugoslavenska ambasada u Londonu (1973), redakcija »Start« u Zagrebu (1976) i predsjedništvo vlade NR Angole u Luandi (1978). Autor je tipskog namještaja za škole u Hrvatskoj (1952), sistema kancelarijskog namještaja (SKAN) i dvaju proizvodnih programa Tvornice TVIN u Virovitici: za stanove i hotele (program DORMA, 1977) i za radne prostorije (program BETATVIN, 1978). — Važniji arhitektonski projekti: stambene zgrade u Kumrovcu (1955), hotel »Marko Polo« u Korčuli (1960), uspješno uklopljen u ambijent, kompleks hotela »Liburna« u Korčuli (1971) i unutrašnje uređenje upravne zgrade SIMPO u Vranju. Za većinu ovih građevina projektirao je i unutrašnju opremu. Izveo je obnovu samostana i crkve Gospe Sinjske u Sinju (1974). Dobio je prve nagrade na natječajima za hotel u Plitvičkim jezerima (1953), za školu u Podsusedu (1954), za suvremeni jugoslavenski namještaj (1960), za »stan bliske budućnosti« (1960) i za tipski školski namještaj (1960). Sudjelovao je na izložbama: Porodica i domaćinstvo (Zagreb), Zagrebački salon, Zagrebački trijenale, Bijenale industrijskog oblikovanja (Ljubljana), Umetnost i industrija (Beograd) te na izložbama primijenjene umjetnosti i dizajna u inozemstvu (Besançon 1963. i Pariz 1963).

 
Žarko Domljan (1983)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

BERNARDI, Bernardo. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 17.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/bernardi-bernardo>.