BETONDIĆ, Josip (Jozo), narodnjak (Dubrovnik, 16. VI 1815 — Dubrovnik, 8. XII 1864). Sin književnika Jakova i Marije Guske; posljednji muški potomak obitelji. U Dubrovniku je pohađao osnovnu školu i gimnaziju, a u Padovi studirao filozofiju. Bio je imućan posjednik i trgovac. Sudjelovao je u dubrovačkomu političkom životu obavljajući različite funkcije. Kao pripadnik ilirsko-narodnjačke skupine u Dubrovniku stupio je u doticaj s Lj. Gajem; 1841. predaje mu rukopise starih dubrovačkih pisaca, a 1843. dopisuje se s njim iz Ljubljane. Revolucionarne 1848. zastupa proslavensko stajalište, član je komisije općinskog vijeća za unapređenje dubrovačkog kraja te kapetan i načelnik Narodne straže, u kojoj je, ponajvećma njegovom zaslugom, bio uveden hrvatski kao saobraćajni jezik. Zbog nesporazuma s pokrajinskim vlastima glede stanovitih nemira i incidenata u Dubrovniku napisao je članak Dichiarazione (Rimembranze della settimana, 1848, 7), gdje razjašnjuje dubrovačke političke prilike kritizirajući birokraciju, njezine spletke i insinuacije. Nešto kasnije dao je ostavku na svoju dužnost. God. 1852. dalmatinska vlada imenovala ga je članom porezne komisije za dubrovačko okružje. Odmah nakon Bachova apsolutizma ističe se, uz Meda Pucića, Pera Čingriju i dr., u svojevrsnim prosvjedima protiv vlasti. Svojim političkim i duhovnim pogledima bitno je utjecao na formiranje mladoga Čingrije. Potpisnik je adrese koju su dubrovački narodnjaci uputili 25. VI 1861. vođama Narodne stranke u Dalmatinskom saboru u znak potpore i protivljenja tendencioznom pisanju o Dubrovniku. Čini se da se nakon početnih političkih neuspjeha narodnjaka razočarao i potpuno povukao u svoj trgovački poziv. — B. se također bavio unapređivanjem poljodjelstva te fizikom, napose mehanikom. Imao je kabinet u kojem je konstruirao sprave, osobito za preradu ulja na obiteljskom imanju u Kobašu kraj Stona. Bio je jedan od prvih poklonika fotografije u južnoj Hrvatskoj; samostalno je načinio veliku kameru opskuru. Suvremenici su hvalili njegove fotografije Dubrovnika i okolice. Na te »neobične« pojave za malenu okolinu podrugljivo je reagirao prigodničarski pjesnik Luko Diego Sorkočević trima epigramima G. Betondiću, koji učiše nauke fizike (Naučna biblioteka u Dubrovniku, rkp. br. 725). — Izdavač Ovidijevih Heroida (Dubrovnik 1849) u prijevodu njegova djeda Josipa i oca Jakova, Petar F. Martecchini, posvetio mu je to izdanje. Dio Betondićeve ostavštine (privatno-pravni dokumenti, poslovne bilješke, korespondencija i dr.) nalazi se u Historijskom arhivu u Dubrovniku (Arhiv Čingrija). — Liberalan duh i promicatelj suvremenih naprednih ideja, Betondić je zarana prihvatio ideje narodnog preporoda i nastojao, kao većina njegovih sugrađana intelektualaca, ljubav prema slavnoj dubrovačkoj prošlosti uskladiti s novim vremenom.
LIT.: A.: Dopis iz Dubrovnika. Novine hrvatsko-slavonsko-dalmatinske, 19(1848) 54, str. 219. — Isti: La Guardia Nazionale. Rimembranze della settimana, 1(1848) 3 str. 23. — Isti: Dichiarazione. Ibid., 11, str. 89–90. — Y: Cenno necrologico. Il Nazionale, 4(1865) 1, str. 4. — Velimir Gaj: Knjižnica Gajeva. Ogled bibliografskih studija. Zagreb 1875, str. 180. — Frano Kulišić: Iz godine 1848. u Dubrovniku. Narodna garda. Dubrovnik, 17(1908) 24, str. 2–4; 25, str. 2. — Josip Bersa: Dubrovačke slike i prilike. Zagreb 1941, str. 187. — Josip Horvath i Jakša Ravlić: Pisma Ljudevitu Gaju. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1956, 26, str. 39. — Ivo Perić: Politički portret Pera Čingrije. Radovi. Institut za hrvatsku povijest. Sveučilište u Zagrebu, 1979, 12, str. 131,133, 145.
Miljenko Foretić (1983)
