BINIČKI, Aleksandar

BINIČKI, Aleksandar, glumac, pjevač i redatelj (Beograd, 16. V 1885 — Zagreb, 7. VIII 1963). Sin Stevana, inženjerskog pukovnika srpske vojske, i Marije von Reichinger, rodom Bečanke, brat kompozitora Stanislava. Gimnaziju je polazio u Beogradu, gdje je započeo karijeru utemeljivši 1902. prvo beogradsko đačko kazalište. God. 1903. angažiran je u Narodnom pozorištu, zatim odlazi u München te 1904–1908. studira pjevanje i glumu na Akademie der Tonkunst (profesori su mu, među ostalima, znameniti kompozitor Max Reger i dirigent Felix Mottl); režiju uči privatno kod nadredatelja münchenskog Dvorskog kazališta Joce Savića. Po završetku studija postao je u sezoni 1908–1909. operni pjevač Gradskog kazališta u Rigi, zatim 1909–1910. operni i operetni pjevač Gradskog kazališta u Colmaru (Alsace). God. 1910. član je operne trupe Žarka Savića u Beogradu i Novom Sadu, a u jesen 1911. dolazi, na poziv Vladimira Treščeca, u zagrebačko kazalište gdje ostaje do umirovljenja (1950). Karijeru je prekinuo jedino 1914. kad je bio odveden u internaciju u Fertőd (Nežider) u Mađarskoj. Oslobođen je 1915. posredovanjem kazališne uprave te se vraća u Zagreb. Poslije rata, osim rada u HNK, osnovao je 1920. Klub Kabaret u kojemu je bio direktor i protagonist (1926–1930. nastavlja u Klub Kabaretu »Janje«, a 1936–1945. s Titom Strozzijem u Kabaretu »Dverce«). U razdoblju 1923–1929. najviše pridonosi uspjehu Kazališta u Tuškancu režirajući gotovo sav tekući repertoar operetâ i komedijâ te nastupajući u glavnim ulogama. Nakon umirovljenja u HNK igrao je do 1955. u zagrebačkom kazalištu Komedija. — Mnogostranu kazališnu djelatnost započeo je B. još kao srednjoškolac, stječući prva priznanja komičnim ulogama u beogradskomu Narodnom pozorištu (Maksim u Đidi Janka Veselinovića). Kao operni pjevač u Rigi kreirao je scenski efektno uloge tenora buffo poput Don Bazilija i Pedrilla (W. A. Mozart, Figarov pir i Otmica iz Saraja), Vašeka (B. Smetana, Prodana nevjesta), Beppa (R. Leoncavallo, Pagliacci), a uz to likove u operama Wagnera (Mime u Rajninom zlatu, Kormilar u Ukletom Holandezu), Verdija, Puccinija i dr. Doživjevši velik uspjeh u Colmaru prvom operetnom ulogom (Danilo u Lehárovoj Veseloj udovici), prešao je na svoju glavnu domenu – operetu. U Zagrebu je prvi put nastupio 2. IX 1911. kao Hans u Dolarskoj princezi (L. Fall), a od 1912. počeo je režirati, zatim i prevoditi kazališna djela. Na zagrebačkim pozornicima ostvario je više tisuća nastupa, odnosno stotinjak najrazličitijih uloga. Nadasve je uspješno kreirao komične likove naivčine. — Kao režiser B. je osobito zaslužan za izgrađivanje operetnog repertoara u zagrebačkom kazalištu: postavio je na scenu većinu opereta, izvedenih u međuratnom razdoblju i redovito odigrao u njima pokoju ulogu, posebice operete S. Albinija (Barun Trenk), I. Tijardovića (Mala Floramye, Jurek i Štefek, Splitski akvarel), J. Offenbacha (Orfej u podzemlju, Lijepa Jelena), J. Straussa mlađeg (Šišmiš), O. Straussa (Čarvalcera), I. Kálmána (Grofica Marica, Cirkuska princeza), F. Lehára (Zemlja smiješka), O. Nedbala (Poljačka krv) i dr. Uz to je mnoga operetna libreta preveo i prilagodio našoj sredini: Bajaderu, Groficu Maricu, Jesen je manevre (sve I. Kálmán), Boccaccia (F. Suppé), Dubarry (K. Millöcker – Th. Mackeben), Mam’zelle Nitouche (F. Hervé) i dr. Među brojnim operama koje je režirao (dijelom i preveo libreta) izdvajaju se Mozartova Čarobna frula i Figarov pir, Rossinijev Seviljski brijač, Bizetova Carmen, Verdijev Rigoletto, Trubadur, Traviata i Krabuljni ples, Puccinijeva Tosca, Madame Buttertly i La Bohème te praizvedbe opera domaćih autora: Gotovčeve Morane, Odakove Dorica pleše, Široline Citara i bubanj, Hatzeove Povratak te Adel i Mara. U drami je postavio na scenu gotovo sve komedije B. Nušića, pa dramatizaciju Dobrog vojnika Švejka (prema J. Hašeku), Jalnuševčane (M. Jurić-Zagorka), Kir Janju (J. St. Popović), Scampola (D. Niccodemi) i niz drugih djela. — Dvadesetpetogodišnjicu umjetničke djelatnosti proslavio je 1929. u HNK režijom i ulogom Kristiana Tschölla u opereti Tri djevojčice (F. Schubert – H. Berté), a 40-godišnjicu 1952. u kazalištu Komedija ulogom Milčeka Mirića u Glumačkom domu (G. Senečić).