BIUNDOVIĆ, Ivan Franjo

BIUNDOVIĆ, Ivan Franjo (Giovanni Francesco Biondi, Joannus Franciscus Blondus, Sir Francis Byondy, Bjundović), romanopisac, povjesničar i diplomat (Hvar, prosinca 1573 — Aubonne, Švicarska, 1645). Pripadao je hvarskoj građanskoj obitelji; otac Jakov umro je za Ivanova dječaštva pa je brigu o djeci vodila majka Margarita. Prve humanističke nauke B. je završio u Hvaru, a pravo u Padovi. Poslije studija nekoliko je godina bio advokat u rodnom gradu; 1605. nalazi se u Veneciji kao izaslanik hvarske pučke skupštine. Tu se za višemjesečnog boravka upoznao s mnogim utjecajnim ljudima (G. Galilei, G. V. Pinelli, P. Sarpi, M. Getaldić, H. Wotton, M. De Dominis, F. Petrić i dr.). Tako se povezao i s Pietrom Priulijem koji ga je kao mletački ambasador u Parizu uzeo 1606. za privatnog tajnika. Djelujući u Parizu u doba spora između Venecije i Pape, B. je, misleći da je to prilika za jačanje protestantizma u Veneciji, stupio u doticaj s francuskim i švicarskim protestantima te s engleskim ambasadorom Sir Georgeom Carewom. Pri povratku iz Francuske 1608. poslao je u Veneciju s Priulijevim prtljagom 4 paketa polemičkih knjiga koje je dobio od francuskih, njemačkih i engleskih reformatora. U Veneciji je pojačao tu svoju aktivnost povezujući se s protestantskim pustolovom, teologom Paolom Sarpijem, dopisujući se s vođama francuskih i švicarskih reformatora, preko kojih je došao u prisan odnos s engleskim ambasadorom u Veneciji Sir Henryjem Wottonom, koji je sudjelovao u širenju protestantizma u Italiji, i s njegovim kapelanom Williamom Bedellom. S Wottonovom preporukom i Sarpijevim projektom o širenju reformatorskog pokreta u Italiji i o osnivanju čvrste protestantske lige u Evropi, B. je početkom 1609. krenuo u Englesku, na dvor Jakova I. Pošavši preko Pariza, on je u veljači stigao u London i bio primljen kod kralja. Ubrzo je preko kraljeva savjetnika Sir Roberta Cecila Salisburyja uspio postati povjerljivi agent pridodan engleskoj ambasadi u Veneciji sa stalnim godišnjim prihodom od 100 funti. Kad se početkom kolovoza 1609. vratio u Veneciju s kovčegom protestantskih knjiga, pokret je u gradu bio znatno oslabio. Ali već u svibnju 1610, kad su pojačali sukobi između savojskog vojvode Karla Emanuela i Španjolske, B. je kao mletački izvjestitelj o tim događajima otputovao preko Torina u Francusku, najprije u Grenoble a zatim u Marseille, izvješćujući o svemu i ambasadora Wottona. Po Wottonovu odlasku iz Venecije početkom prosinca 1610. B. je ponovno pošao u Torino, gdje je trebao nastaviti tajne pregovore, koje je bio započeo Wotton, sa savojskim dvorom o odnosima s Francuskom i o sklapanju braka između Jakovljeva sina i Emanuelove kćeri. U Torinu je kontaktirao i s mletačkim ambasadorom Gregorijem Barbarigom. Potkraj travnja 1611. B. je s Wottonovim akreditivnim pismom došao u Dubrovnik u nekoj povjerljivoj misiji, vjerojatno predobivanju Dubrovnika za englesku politiku u Evropi. Kad se vratio u Veneciju, naišao je na potpunu pasivnost reformatorskog pokreta i na jačanje propapinske stranke. O događajima u Senatu revno je tajnim pismima izvješćivao novoga engleskog ambasadora Dodlega Carletona u Padovi. Kako mu je prihod iz Engleske pristizao sve rjeđe dok nije potpuno presahnuo, B. je odlučio početkom 1612. poći u Hvar kako bi prikupio novac. Tom je prilikom po drugi put posjetio Dubrovnik, gdje je izvijestio vladu o glasinama o uroti braće Rastić. Za to je od dubrovačkih vlasti dobio visoku novčanu nagradu. Već krajem svibnja 1612. nalazi se u Torinu gdje s Wottonom i kraljevom svitom pregovara ponovno o vjenčanju Jakovljeva sina. Početkom kolovoza došao je s cijelom svitom u London, gdje je u siječnju 1613. konačno dobio kraljev dekret o doživotnoj godišnjoj mirovini od 100 funti. Sredinom iduće godine pratio je Wottona u Nizozemsku, a u lipnju 1615. vraćen je u London. Tu je bio uvučen u javnu aferu oko svađe između mletačkog ambasadora Antonija Foscarinija i njegova sekretara Giulija Muscorna pa mu se pripisivao i pamflet protiv ambasadora (The Sayings and Doings of the Ambassador Foscarini of Venice) jer je bio Muscornov prijatelj. Iako je B. poricao autorstvo, nije više mogao produljiti putovanje s Wottonom u Veneciju. Da bi dokazao svoju privrženost Veneciji, on je u Londonu dao iskaz koji je teretio Muscorna. Nakon kraćeg boravka u unutrašnjosti Engleske, kralj ga je krajem srpnja 1615. pozvao u London kaneći ga poslati u Grenoble kao izaslanika na skupštini hugenota, gdje je imao izložiti kraljev stav prema njihovim postupcima. U Grenoble je stigao 9. rujna, a potom je posjetio Karla Emanuela u Torinu i izvijestio ga o misiji u Grenobleu. O njoj je nakon povratka u Englesku izvijestio i kralja. Posljednja Biundovićeva diplomatska aktivnost bio je posao samostalnog predstavnika Savoje na engleskom dvoru, iako je već ranije tajno radio za vojvodu te je 1615, za posjeta Savoji, primio nagradu za dotadašnje usluge. God. 1617. bio je vojvodin predstavnik u Londonu; tamo je neko vrijeme obavljao poslove oko gotovo neznatne pomoći Engleza Savoji, tako da je upravo za njegove diplomatske djelatnosti Karlo Emanuel prekinuo odnose s Jakovom I. B. je vjerojatno bio svjestan apsurdne uloge koju igra kao »sluga dvaju gospodara«, ali je već 1618, za ozbiljna sukoba između Engleske i Francuske, kao savojski predstavnik u Londonu uspješno djelovao na pomirenje. Upravo tada on je doživljavao najveću novčanu nestašicu jer ga savojski vojvoda još uvijek nije plaćao, a mala engleska mirovina nije bila dovoljna da pokrije troškove diplomata. Stoga je potkraj srpnja 1619. boravio u Torinu, uzalud čekajući vojvodinu audijenciju. Ne zna se je li uspio od njega išta dobiti. Od povratka u Englesku vijesti o njegovu životu, posebno o njegovoj diplomatskoj službi, vrlo su škrte. God. 1622. bio je na dvoru u Windsoru gdje mu je 16. rujna Jakov I dodijelio plemićku titulu pa se otada spominje kao Sir Francis Byondy. Tada se vjenčao s Mary, sestrom dvorskog liječnika, švicarskog protestanta (kalvinista) Theodorea Turqueta de Mayernea. Zadržavajući samo zvanje kraljeva komornika B. se posvetio pisanju, ali je i dalje služio kao posrednik u tajnim vezama dvora s protestantima u Italiji, dopisujući se sa svojim istomišljenicima, osobito sa Sarpijevim krugom. Odigrao je i određenu ulogu pri prijelazu splitskog nadbiskupa M. De Dominisa u Englesku; poslije ga je odvraćao da se vrati katoličanstvu i da pođe u Rim. Nakon smrti kralja Jakova I (1625) i dolaska na prijestolje njegova sina Karla, Biundovićev se položaj na dvoru pogoršao, iako su on i njegova žena od mladoga kralja dobili 1626. godišnju mirovinu od 200 funti. Neko je vrijeme B. uživao ugled dvorskog čovjeka Williama Cavendisha, ali njegov je materijalni položaj bio sve gori pa je molio za pomoć, sada već državnog tajnika Carletona. Poslije 1630. živio je u Clerkenwellu nedaleko od Londona, i dalje u oskudici. U to je doba ponovno nastojao steći naklonost savojskog dvora (dvije svoje knjige iz 1626. i 1632. posvetio je tamošnjim ličnostima) pa 1634. izvješćuje vojvodu o nekim političkim događajima. No nikakve nove službe ni pomoći nije dobio, iako je već tada bio priznat pisac i član mletačke Akademije nepoznatih. Poslije sloma monarhije on se 1643. sa ženom povukao na imanje njezina brata u Aubonnu u Švicarskoj, gdje je do skore smrti živio povučeno. Pokopan je u obližnjoj crkvi u gradu, gdje mu je postavljena i nadgrobna ploča. — Prvo Biundovićevo književno djelo jest roman Eromena (Venecija 1624) na talijanskom jeziku, posvećen vojvodi od Richmonda, koji je autora i potaknuo na pisanje. Kako je Eromena naišla na dobar prijam u čitateljstva, B. je napisao i nastavak pod naslovom Prognana djevojka (La donzella desterrada, Venecija 1627), koji je posvetio Tomasu Savojskom. Prva polovica trećeg dijela ove trilogije (posljednji dio nije nikad dovršen) pod naslovom Il Coralbo (Venecija 1632) posvećen je savojskoj vojvotkinji Kristini Francuskoj. Taj roman dovršio je drugi autor, objavivši svoju dopunu u Veneciji 1633. pod pseudonimom Carlo Boer i naslovom Continuazione al Coralbo. Taj je nastavak doživio više posebnih izdanja ili izdanja zajedno s Il Coralbom te s drugim Biundovićevim romanima. U svojim romanima složene narativne sheme s interpoliranim pričama i digresijama B. opisuje herojske pustolovine i ljubavi. Pišući za aristokratsku publiku, svoje je junake, mahom osobe kraljevske krvi, koncipirao prema njezinu ukusu, ali i prema svomu kozmopolitskam shvaćanju. Oni potječu iz različnih krajeva, a svoje peripetije doživljuju u Aziji, Africi i sjevernim zemljama. Ti junaci nemaju posebnih obojenosti, radnja se zbiva u mnogim krajevima svijeta, ali autor se ipak ponekad znao sjetiti i nekih zavičajnih slika i vlastitih životnih zgoda, npr. u romanu Prognana djevojka, gdje se ilirski kralj Ormondo poslije mnogih lutanja povlači u Hvar pa autor daje »sliku grada i srednjodalmatinskog mora prožetu nostalgičnim sjećanjem iseljenika« (M. Zorić). Poznavajući djela suvremenika J. Barelaya i M. Gombervillea, a oslanjajući se, navlastito stilom, na roman Arcadia manirističkog pisca Sir Philipa Sidneya (1554–1586), koje je djelo namjeravao i prevesti, B. je, živeći u Londonu, postao prvi pisac baroknoga, herojsko-galantnog romana na talijanskom jeziku. Sva tri romana doživjela su brojna izdanja na talijanskom, a prevedeni su i na engleski (Eromena, or Love and Revenge, prev. Ja. Hayward of Graies-Inne. Gent., London 1632; Donzella desterrada, Or The Banish d’ Virgin, prev. J. H. of Graies-Inne. Gent., London 1635; Coralbo. A New Romance In Three Bookes, London 1655). Eromena je prevedena na francuski (1631. i 1635) te na njemački jezik (1656–1659), a La Donzella desterrada (1667) također na njemački. Dok je u Italiji i Evropi B. bio poznatiji po svojim romanima, Englezima je bio zanimljiviji kao povijesni pisac, koji je 1637–1644. objavio u Veneciji 3 knjige svog djela L’istoria delle gverre civili d’Inghilterra tra le due Case di Lancastro, e Iorc (Povijest građanskog rata u Engleskoj između dviju kuća Lancaster i York). Djelo je na talijanskom doživjelo još dva izdanja, a već 1641. objavljena je i prva knjiga u engleskom prijevodu (An History of The Civill Warres of England Betweene the two Houses of Lancaster and Yorke, prev. Henry Carey Earle of Monmouth, London 1641). B. je obradio samo dio engleske povijesti – razdoblje od Rikarda II do Henrika VII (1377–1509), obuhvativši uzroke, razvitak i okončanje Rata dviju ruža. Iako je nastalo kao kompilacija ranije objavljenih engleskih i drugih knjiga te izvora, B. je vještim i kritičkim odabirom dao za ono vrijeme vrijednu sintezu, oslobođenu nacionalnih emocija, i prožetu njegovim kozmopolitizmom, podupirući ipak ideju apsolutnog monarha, čvrste vladarske ruke, kakav je bio Karlo I, kojemu je djelo i posvećeno. Kao već iskusan romanopisac B. je svoje djelo napisao glatkim stilom, oživljujući izlaganje klasičkim aluzijama i pjesničkim slikama. — Koliko je B. bio popularan za života, vidi se i po knjizi koju je o njegovim djelima objavio 1638. u Viterbu A. Rumaceni (Raccolta di tutte le sentenze, …). Kratko vrijeme nakon njegove smrti objavljen je prvi njegov životopis kao jednog od 106 zaslužnih članova mletačke Akademije nepoznatih (Le glorie degli Incogniti, 1647), a 1676, putujući pored Hvara, sjeća ga se Englez Francis Vernon kao pisca engleske povijesti. Da je svojim romanima B. inicirao novu književnu vrstu u Italiji, ističu i talijanski istraživači (među prvima A. Albertazzi). U nas ga prvi spominje J. Kavanjin početkom XVIII st. (Poviest vanđelska, Stari pisci hrvatski, 1914, 22, str. 137), zatim J. Bajamonti u spisu upućenu A. Fortisu (objavljenom u 20 primjeraka pod naslovom Lettera sopra alcune particolarità dell’ isola di Lesina), gdje daje opširnu Biundovićevu biografiju. G. Ferrari Cupilli, bez jačih potvrda, spominje i neka Biundovićeva neobjavljena djela (Povijest češkog ustanka, Povijest Venecije, prijevod Sidneyeve Arcadije). Veću studiju o njemu napisao je A. Petravić, zatim A. Bacotich. U novije vrijeme Biundovićev se rad osvjetljuje sa suvremenijih stajališta (M. Zorić, V. Kostić), ali se ističe i potreba za potpunijom bibliografijom i cjelovitijom ocjenom (S. P. Novak).