BOGIŠIĆ, Baltazar (Baldo, Valtazar), pravnik, povjesničar prava i etnograf (Cavtat, 20. XII 1834 — Rijeka, 24. IV 1908). Djed mu se iz Konavala doselio u Cavtat, gdje se njegov otac Vlaho bavio gospodarstvom, trgovinom i pomorstvom. U Cavtatu je nakon osnovne škole polazio privatnu nautičku školu pomorskog. kapetana A. Kazilarija, a u predmete niže gimnazije uputio ga je svećenik I. Zaffron. Po očevoj želji nije nastavio školovanje, već se počeo baviti gospodarstvom i trgovinom. Nakon očeve smrti uputio se 1858. na nauk u Mletke, gdje je 1859. maturirao u liceju Sv. Katarine. Studij prava započeo je iste godine u Beču, a zatim u Berlinu, Parizu, Münchenu, Giessenu i Heidelbergu polazi predavanja iz prava, filozofije, povijesti i jezikoslovlja. U Giessenu je kao student 1862. promoviran u doktora filozofije disertacijom o uzrocima poraza njemačke vojske u husitskim ratovima. God. 1863. postavljen je za bibliotekara u slavenskom odjelu bečke Dvorske knjižnice. Tu je proširio znanja o slavenskoj povijesti, jezicima i kulturi te se počeo zanimati za samonikle pravne običaje u južnih Slavena. Sljedeće godine promaknut je u doktora pravnih znanosti. Kao bibliotekar upoznao se s mnogim slavenskim učenjacima i književnicima (F. Miklošičem, N. Tommaseom, N. S. Sreznjevskim, F. Račkim, Đ. Daničićem, V. Jagićem) te prionuo uz slavenofilske ideje. U okviru bečkog društva Slovanská besěda, kojeg je bio član, potaknuo je osnivanje Slavenske biblioteke (1865). Tada je sazrela misao o teorijskom i zakonotvornom utvrđivanju pravnih običaja, posebice običajnog prava koje živi u narodu, ali i proučavanju pisanoga starijeg prava u južnih Slavena. O tome je objavio studiju O važnosti sakupljanja narodnijeh pravnijeh običaja kod Slovena (Književnik, 1866, 1–3/4), koja je objelodanjena u knjizi pod naslovom Pravni običaji u Slovena (Zagreb 1867). Rad na tome području praktički je iskušao u Naputku za opisivanje pravnijeh običaja, koji u narodu živu (Književnik, 1866, 3/4), što ga je JAZU razaslala širom slavenskoga Juga. Naputak je s nešto promijenjenim naslovom tiskan u knjizi u dvama izdanjima i ubrzo preveden na više jezika. Vrijednu građu iz živa narodnog prava Hrvatske, Slovenije, Hercegovine, Bosne, Srbije i Trakije, prikupljenu neposredno prije raspada obiteljskih zadruga, u kojih su se običaji ponajvećma sačuvali, B. je sredio i uz uvodnu studiju objelodanio u djelu Gragja u odgovorima iz različnih krajeva slovenskoga juga (Zagreb 1874). Kad je 1868. postavljen za školskog nadzornika u banatsko-srijemskoj Vojnoj krajini u Temišvaru i Petrovaradinu, u tim je krajevima također skupljao pravne običaje. God. 1869. na poziv Novorosijskoga univerziteta u Odesi preuzima katedru povijesti slavenskih prava te dobiva počasni doktorat. Nastupno predavanje O naučnoj razrabotkje istorii slavjanskago prava (Petrograd 1870) održao je u ožujku 1870. i u njemu već navijestio potrebu kodificiranja naprednih i Slavenima prilagođenih pravnih uredbi. Po njegovu mišljenju »imali bi se pravni običaji naroda ponajprije opisati, zatim isporediti s običajima drugih naroda, i konačno tek s obzirom na sve to stvarati zakoni«. U Odesi je također osnovao Slavensku biblioteku i bio njezin prvi bibliotekar. Usput je putovao Kavkazom te istraživao tamošnje pravne običaje, na temelju kojih je izradio širu verziju Naputka. Bibliografskim nacrtom Pisani zakoni na slovenskom jugu (Zagreb 1872) sastavio je pregled pravne povijesti južnih Slavena, zajedno s uputama o pravnim južnoslavenskim izvorima. Na poziv crnogorskog kneza Nikole i uz suglasnost ruskog cara Aleksandra II pristupio je 1872. izradbi crnogorskoga građanskog zakonika. Zato se 1873. uputio u Crnu Goru, gdje je izradio treću, najširu verziju Naputka zatim preko Beča odlazi u Petrograd, a 1874, već je u Parizu. Rad na nacrtu Zakonika morao je prekinuti u početku rusko-turskog rata kad je dodijeljen ruskoj civilnoj upravi u Bugarskoj da bi izradio prijedlog za uređenje bugarskog sudstva (1877). Krajem iste godine vratio se u Pariz te nastavio radom na Zakoniku, koji je pod nazivom Opšti imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru stupio na snagu 1. VII 1888. U skladu sa svojim slavenofilskim nazorima te postavkama pozitivističke Savignyjeve povijesne pravne škole, B. je držao da se moderno zakonotvorstvo mora osnivati na tradicionalnom, u narodu ukorijenjenu pravnom shvaćanju. Takvo je metodološko načelo primijenio na Zakonik te je u njemu živo narodno pravo pretočio u zakonske odredbe, nastojeći da one odraze suvremene potrebe i posebnosti naroda. Tim je djelom ozakonio patrijarhalne uredbe crnogorskoga rodovsko-plemenskog poretka. Takva kodifikacija narodnog prava bila je novina na polju južnoslavenskog zakonotvorstva pa je Zakonik svratio na sebe opću pozornost. Preveden je na francuski, njemački, ruski, španjolski i talijanski jezik. Suvremenici su o njemu raspravljali bez veće kritičnosti i znanstvene analize teorije i načela kodifikacije. O izvornoj metodologiji skupljanja, istraživanja i kodificiranja narodnoga prava te njezinoj primjeni u Zakoniku B. je objavio raspravu A propos du code civil de Monténégro; quelques mots sur les principes et la méthode adoptés pour sa confection (Revue de droit international et de législation comparée, Pariz 1886; tiskana na više jezika). T. Nikčević je priredio za tisak drugu Bogišićevu raspravu o toj temi Metod i sistem kodifikacije imovinskog prava u Crnoj Gori (Beograd 1967). Nakon što je završio Zakonik, B. je kraće boravio u Odesi, gdje je 1889. ishodio umirovljenje. Kad je poslije, na zahtjev kneza Nikole, postao crnogorskim ministrom pravde (1893–99), neznatno je doradio drugo izdanje Zakonika (1898). Od ponovna umirovljenja 1899. živio je uglavnom u Parizu. God. 1905. bio je u Alžiru radi proučavanja pravnih običaja plemena Kabila. Kako se 1908. razbolio, krenuo je iz Pariza preko Beča u Cavtat, ali ga je u Rijeci zatekla smrt. Pokopan je u Cavtatu. Bio je član mnogih akademija i društava u zemlji i svijetu (JAZU, Srpsko učeno društvo, Société de législation comparée u Parizu, L’Académie de législation de Toulouse i dr.). — U bliskoj vezi s Bogišićevim zakonotvornim radom bilo je i njegovo zanimanje za obiteljsku zadrugu kao prvotan oblik društvene zajednice u Slavena. Da bi se sačuvala autentičnost južnoslavenskog narodnoga života, zagovarao je potrebu održavanja načela zadružnoga prava. Utvrdio je istovrsnost obiteljskih zadruga u Srba i Hrvata i dokazao da nema razlike između zadruge i inokosne obitelji (De la forme dite Inokosna de la famille rurale chez les Serbes et les Croates, Revue de droit international et de législation comparée, 1884). Valjani jezik smatrao je uvjetom uspjele kodifikacije. Unaprijedio je našu pravnu terminologiju stručno utvrđenim pravnim nazivljem koje je tvorio iz živoga narodnog govora. O tome je napisao više studija (Stručno nazivlje u zakonima, Pravo, 1876). Pomorsku problematiku djelomice je zahvatio u filološkoj raspravi o slavenskom nazivlju naših obalnih mjesta (Etnografičeskyj sbornik, Petrograd 1873). Njegovu znanstvenu pozornost privlačila je i pravno-povijesna problematika starog Dubrovnika: Glavnije crte obiteljskoga pisanoga prava u starom Dubrovniku (Rad JAZU, 1868, 5), Stanak po dubrovačkome zakoniku (Glasnik Srpskog učenog društva, 1877, 44), Le statut de Raguse (Nouvelle revue historique de droit français et étranger, Pariz 1893). U suradnji s K. Jirečekom izdao je kritičko izdanje Dubrovačkog statuta iz 1272 (Monumenta historico-iuridica Slavorum Meridionalium, 1904, 9). Njegovu je pažnju privlačila i povijesna problematika. Ističe se studija Prepiska lažnog cara Stjepana malog s Dubrovačkom Republikom (1771–1773) (Rad JAZU, 1868, 3) te skupljena izvorna građa iz francuskih arhiva o zrinsko-frankapanskoj uroti Acta coniurationem Petri a Zrinio et Francisci de Frankopan (Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, 1888, 19). U okvire Bogišićeva znanstvenog zanimanja za oblike južnoslavenskog života ulazi i njegov etnografski rad. Na poticaj V. Stefanovića Karadžića i I. Kukuljevića Sakcinskog skupljao je narodne pjesme, pripovijetke, poslovice i zagonetke te etnografsku građu svoga kraja. U samostanu Male braće u Dubrovniku otkrio je oko 1860. zbirke narodnih pjesama iz XVII i XVIII st. (Najstarija zbirka srpskih narodnih umotvorina, Dubrovnik 1868). Surađivao je i sa skupljačem V. Vrčevićem, koji mu je poslao ciklus pjesama o hercegovačkom ustanku. Objavio je zbirku bugarštica s uvodnom raspravom Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa (Beograd 1878), a 1955. izlazi u Sarajevu njegova zbirka Narodne pripovijetke iz Mostara (ur. Maja Bošković-Stulli). B. je pisao znanstvene i stručne radove na šest jezika, a mnoga su njegova djela više puta prevedena. Odlomci autobiografije tiskani su u Spomenici Valtazara Bogišića (Dubrovnik 1940). U arhivi Bogišićeve biblioteke u Cavtatu čuva se bogata korespondencija s mnogim kulturnim, znanstvenim i političkim osobama onog vremena te rukopisna ostavština. Nešto je od prepiske i objavljeno: pisma knezu Nikoli (Zapisi, 1936, 15, 16), prepiska s F. Račkim (V. Novak, Beograd 1960), S. Vulovićem (M. Pantić, Beograd 1961), I. Kukuljevićem Sakcinskim (J. Lučić, Zadarska revija, 1965, 3), S. Novakovićem (B. Nedeljković, Beograd 1968), V. Jagićem (P. Skok, Zagreb 1970). Dopisivao se i s poljskim slavistima (Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 1959), a znatan je njegov utjecaj na razvoj slavistike u Engleskoj (prepiska s W. R. Morfillom, Zadarska revija, 1974, 3/4). U Cavtatu je pohranjena njegova biblioteka (oko 20 000 svezaka i 49 slavenskih inkunabula), otvoren Muzej sa zbirkama umjetnina te podignut spomenik (I. Rendić). — B. je izuzetna pojava u našemu kulturnom životu druge pol. XIX st. te jedan od promicatelja pravne znanosti u nas. U novijoj literaturi drži se osnivačem tzv. etnološkog smjera u pravu pa i prethodnikom moderne sociologije prava. Pod ozračjem slavenofilstva on je prvi počeo znanstveno proučavati slavensko pravo te utvrdio da su glavna pravna načela zajednička svim slavenskim narodima. Zaslužan je za sistematiziranje i teorijsko definiranje izvornih narodnih pravnih običaja. Ponajvećma je obrađivao pitanja obiteljskog i zadružnog prava u južnih Slavena, a to je i praktički razradio u kodifikaciji crnogorskoga imovinškog prava. Boreći se protiv nametnutih i tuđinskih instituta, posebno protiv krute primjene rimskoga prava, isticao je povijesnu samoniklost narodnoga prava te pravnu samosvijest i individualnost slavenskih naroda. Teorijska ograničenja Savignyjeve povijesne pravne škole dovela su ga do zablude da crnogorsko društvo trajnije veže uz preživjele oblike društvenog života te najposlije do opasnosti da nedovoljno progresivnim zakonikom ugrozi njegov razvitak (M. Kostrenčić).
Miljenko Foretić (1989)
DJELA: Ueber die Ursachen der Niederlagen des deutschen Heeres im hussitischen Kriege. Inaugural-Dissertation zur Erlangung der Doctorwürde bei der philosophischen Fakultät zu Giessen. Giessen 1862. — Sätze zu offentlichen Vertheidigung aus allen Gebieten der Rechts- und Staatswissenschaften... Wien 1865. — O preuredjenju narodnoga Muzeja u Zagrebu. Zagreb 1866. — Ustav slavjanskoj biblioteki v’ Odessě. Odessa 1871. — Otčet’’ o sostojanii i dějatel’nosti slavjanskoj biblioteki v’ Odesse s’’ 11-go Maja 1871 po 11-e Maja 1872 goda. Odessa 1872. — Pisani zakoni na slovenskom jugu. Bibliografski nacrt. I. Zakoni izdani najvišom zakonodavnom vlašću u samostalnim državama. Zagreb 1872. — Razbor’’ sočinenija N. A. Popova »Rossija i Serbija«. Sanktpeterburg’’ 1872. — Zbornik sadašnjih pravnih običaja u Južnih Slovena, 1. Gragja u odgovorima iz različnih krajeva slovenskoga juga. Zagreb 1874. — Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa. Beograd 1878. — Opšti imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru. Cetinje 1888, 1898², 1913³, Beograd 19274, Cetinje 19805 (francuski prijevod: Code général des Biens, pour la principauté de Monténégro de 1888. Paris 1892; njemački prijevod: Allgemeines Gesetzbuch über Vermögen für das Fürstenthum Montenegro. Berlin 1893; španjolski prijevod: Código general de los Bienes de Montenegro. Madrid 1893; talijanski prijevod: Codice civile pel Montenegro. Spalato 1900; ruski prijevod: Obščij imuščestvennij zakonnik’’ dlja Knjažestva Černogorskogo. S. Peterburg 1901). — O tehničeskih’’ terminah’’ v’ zakonodatel’stvě. Petrograd’’ 1890. — Jedna rukovet iz Vukove prepiske. Srđ, 1(1902) 15, str. 664–684; 16, str. 712–722; 19, str. 861–880; 23/24, str. 1021–1044; 2(1903) 4, str. 157–171; 7, str. 295–312. — Dva neizdana pisma Alberta Fortisa o Dubrovniku. Ibid., 4(1905) 11/12, str. 430–459. — Pravni članci i rasprave, 1. Beograd 1927. — Metod i sistem kodifikacije imovinskog prava u Crnoj Gori. Beograd 1967. — Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji. (Anketa iz 1873.) Titograd 1984. — Izabrana dela i Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru. Beograd 1986.
LIT.: G. Geršić: V. Bogišić, Pravni običaji u Slovena. Vila, 3(1867) 13, str. 209–212; 14, str. 223–228. — F. Hellward: Professor Bogišić's Forschungen über das Rechtsleben der Slaven. Ausland (Stuttgart), 1873, 29. XII, str. 1031–1033. — J. Vaclik: Baltazar Bogišić a přehled jiho literárni činnosti. Pokrok (Praha), 1873, br. 66. — Zakonska radnja g. Bogišića. Glas Crnogorca, 2(4)(1874) 1, str. 1–2. — Ch. Lyoncaen: La Codification au Monténégro. Rapport au Gouvernement russe par V. Bogišić en 1874. Bulletin de la Société de législation comparée (Paris), 4(1874–75) str. 225–228. — L. Leger: M. Bogisich et le droit slave. Revue politique et littéraire (Paris), 4(1875) 49, str. 1163–1164. — F. Demelić: Le droit contumier des Slaves Méridionaux d’après les recherches de M. V. Bogišić, 1–2. Paris 1876–1877. — (K. Jireček): Prof. Baltazar Bogišić. Svétozor (Praha), 13(1879) 39, str. 466; 40, str. 477. — V. Bogišić. Godišnjak SKA, 1888, 2, str. 266–287. — K. Vojnović: Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru obzirom na ostalo crnogorsko zakonarstvo. Rad JAZU, 1889, 96, str. 1–109. — M. R. Vesnić: Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru i njegova važnost za nauku i zakonodavstvo. Kritički ogled. Godišnjica Nikole Čupića, 1891, 12, str. 105–201. — V. Đorđević (V. Đ.): Bogišićeve zbirke. Otadžbina, 1892, XXXII/125, str. 2–27; XXXII/127, str. 374–389. — A. Meulemans: S. Ex. le Dr. Balthazar Bogisic... La Revue diplomatique (Paris), 20(1898) 15. V, str. 1–2. — L. Zore (Z): Dr. V. Bogišić. Dubrovnik (kalendar), 4(1900) str. 84–104; 5(1901) str. 106–119; 6(1902) str. 98–128. — K. Kadlec: Valtazar Bogišić. Časopis Musea Království Českého (Praha), 77(1903) 53, str. 127–145, 291–306. — M. R. Vesnić: Valtazar Bogišić. Mjesečnik Pravničkoga družtva u Zagrebu, 31(1905) 4, str. 241–258. — (Nekrolozi): Arhiv za pravne i društvene nauke, 5(1908) 3, str. 327–328; Crvena Hrvatska, 17(1908) br. 34–37; Nastavnik, 19(1908) 5/6, str. 248; Obzor, 49(1908) 115, str. 1; La Patrie (Buçarest), 1(1908) 48, str. 1–2; Smotra dalmatinska, 21(1908) 29. IV, str. 2; Vlast (Praha), 1907–08, 24, str. 763. — I. Strohal: Dr. Valtazar Bogišić. Ljetopis JAZU, 1908, 23, str. 80–140. — Isti: Valtazar Bogišić. Mjesečnik Pravničkoga društva u Zagrebu, 34(1908) 10, str. 841–870. — N. Štuk: Crte o radu i djetinjstvu Valtazara Bogišića. Narodni list, 47(1908) 56, str. 1–2. — V. Jagić (V. J.): Dr. Balthasar Bogišić. Archiv für slavische Philologie, 30(1909) 1/2, str. 314–315. — F. Kulišić: Jedan prilog Bogišićevoj biografiji. Smotra dalmatinska, 22(1909) 96, str. 1–2. — F. Kidrič: Dr. Balthasar Anton Bogišić in der k. k. Hofbibliothek zu Wien. Archiv für slavische Philologie, 31(1910) 1/2, str. 305–312. — F. Kulišić: O značenju Bogišićeva rada. Dubrovnik, 19(1910) 7, str. 1–2; 8, str. 1–2; 9, str. 1; 10, str. 1–2; 11, str. 1. — B. Šoć: Bogišićeva biblioteka, arhiv i muzej. Misao, 10(1928) XXVI/200, str. 444–448. — Ž. Perić: Metod V. Bogišića kod izrade imovinskog zakonika za Crnu Goru. Branič, 16(1931) 3, str. 83–90. — T. Marković: V. Boghichitch. L’Esprit de Belgrade, 1(1933) 6, str. 2–3. — F. Čulinović: Stogodišnjica rođenja V. Bogišića. Pravosuđe, 3(19,34) 12, str. 925–930. — V. N. Korablev: Valtazar Bogišić i akademik Lamanski. Trudy Instituta slavjanovedenii Akademii nauk SSSR, 1934, str. 163–187. — A. K. Matanović: Dr. Valtazar Bogišić, zakonodavac i državnik. Pravosuđe, 3(1934) 12, str. 921–925. — A. Solovjev: O životu i radu Valtazara Bogišića. Šabac 1934. — T. Taranovski: B. Bogišić. Arhiv za pravne i društvene nauke, 24(1934) XXI(XLVI)/6, str. 449–455. — Đ. Tasić: Kako je Valtazar Bogišić shvatio običajno pravo. Pravda, 30(1934) 29. XII, str. 2. — S. Borowski: Baltazar Antoni Bogišić (1834–1908). Rocznik prac naukowych (Warszawa), 1(1936) 1, str. 3–24. — D. Vuksan: Stara pisma. Knjaz Nikola i V. Bogišić. Zapisi, 9(1936) XV/4, str. 216–224; XV/5, str, 288–293; XV/6, str. 346–356; XVI/1, str. 25–31; XVI/2, str. 91–98; XVI/3, str. 145–151; XVI/4, str. 211–220; XVI/5, str. 276–281; XVI/6, str. 347–351. — A. Solovjev: Bogišić i hercegovačke ustaše. Novosti, 31(1937) 354, Pr., str. VIII–IX. — Isti: Bogišić en Bulgarie. Revue internationale des études balkaniques, 3(1937–38) 5/6, str. 538–554. — M. Konstantinović: Ideje Valtazara Bogišića o narodnom i zakonskom pravu. Sociološki pregled, 1(1938) str. 272–282. — M. M. Vuković: Valtazar Bogišić kao izdavalac naredaba. Pravni zbornik, 6(1938) 7/8 str. 132–135. — R. Perović: Jedan nepoznati detalj (iz 1867 g.) iz biografije Valtazara Bogišića. Zapisi, 12(1939) XXI/3, str. 147–154. — Spomenica Valtazara Bogišića. Dubrovnik 1940. — S. Kastropil: Bogišićeva biblioteka u Cavtatu. Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 2(1951) 1/4, str. 48–49. — V. Mošin: Izvještaj o radu na uređenju Bogišićeva arhiva u Cavtatu. Ljetopis JAZU, 1951–52, 59, str. 16–40. — N. Ivanišin: Bogišić u Odesi 1871. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 2(1953) str. 411–418. — V. Mošin: Bogišićev dalmatinski rukopis i mlada redakcija Dušanova zakonodavstva. Ibid., str. 9–58. — M. Despot: Prijedlog Baltazara Bogišića o osnivanju sveslavenskog muzeja. Muzeji, 1954, 9, str. 135–137. — N. S. Martinović: Valtazar Bogišić i Ujedinjena omladina srpska. Zbornik Matice srpske. Serija društvenih nauka, 1954, 9, str. 26–44. — N. Beritić: Tridesetogodišnje prijateljstvo Nike Pucića s Baltazarom Bogišićem. Istoriski zapisi, 8(1955) XI/1–2, str. 253–260. — N. S. Martinović: Valtazar Bogišić, 1. Cetinje 1958. — S. V. Vukosavljević: Koreni Bogišićevog Imovinskog zakonika. Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, 6(1958) 2, str. 142–147. — J. Sližinski: Veze Baltazara Bogišića s Poljacima. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 6–7(1959) str. 337–347. — V. Novak: Valtazar Bogišić i Franjo Rački. Prepiska (1866–1893). Beograd 1960. — D. Pejović: Iz prepiske V. Bogišića o pripremi drugog izdanja Opšteg imovinskog zakonika. Istoriski zapisi, 13(1960) XVII/1, str. 147–165. — N. Ivanišin: Jagićeva pisma Valtazaru Bogišiću. Arhivski vjesnik, 4–5(1961–62) str. 9–97. — I. Perić: Iz prepiske Božidara Petranovića s Baltazarom Bogišićem. Zadarska revija, 11(1962) 2, str. 141–147. — Isti: Valtazar Bogišić i njegove veze s istaknutim narodnjacima u vrijeme narodnog preporoda. Dubrovnik, 6(1962) 3/4, str. 65–78. — W. G. Zimmermann: Valtazar Bogišić 1834–1908. Ein Beitrag zur südslavischen Geistes- und Rechtsgeschichte in 19. Jahrhundert (s bibl. i važnijom starijom lit.). Wiesbaden 1962. — N. S. Martinović: Valtazar Bogišić – Upitnik ankete za opisivanje pravnih običaja Crnogoraca. Glasnik Etnografskog muzeja na Cetinju, 4(1964) str. 9–64. — V. Novak: Testamentarni planovi Valtazara Bogišića. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1964, VIII/2, str. 653–663. — J. Lučić: Suradnja Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Balda Bogišića 1856–1868. (U svjetlu njihove korespondencije.) Zadarska revija, 14(1965) 3, str. 215–228. — K. Milutinović: Valtazar Bogišić i Vojvodina. Radovi Vojvođanskih muzeja, 1971, 20, str. 37–52. — V. Novak: Tri značajna pisma Valtazara Bogišića Vladanu Đorđeviću. Glas SANU, 1971, 280, str. 113–130. — K. Milutinović: Dva priloga o Valtazaru Bogišiću. Radovi Arhiva JAZU, 1973, 2, str. 87–96. — I. Mardešić: Baltazar Bogišić i engleski slavista W. R. Morfill. Zadarska revija, 23(1974) 3/4, str. 282–285. — A. A. Miljković: O Valtazaru Bogišiću, njegovoj ličnosti i njegovom delu u oblasti proučavanja nepisanog narodnog prava i naše seoske porodice. Glasnik Etnografskog instituta SANU, 25(1976) str. 99–117. — D. P. Radoman: Rimska teorija pravnih običaja i djelo Valtazara Bogišića. Godišnjak Pravnog fakulteta u Osijeku, 2(1980) str. 119–140. — N. Vojinović: O Valtazaru Bogišiću i njegovom djelu. Zbornik Pravnog fakulteta – Titograd, 5(1981) 6/7, str. 213–232. — M. Bošković-Stulli: O Bogišićevoj rukopisnoj zbirci usmenih pripovijedaka u Cavtatu. Konavoski zbornik, 1982, 1, str. 140–154. — P. Milosavljević: O nastojanjima da se dr. Valtazar Bogišić angažuje za rad na ruskim univerzitetima. Balcanica; 13–14(1982–83) str. 159–171. — Đ. Milović: Spomen na život i djelo dra Valtazara Bogišića Balda. (U povodu 75-godišnjice smrti.) Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, 4(1983) str. 473–479. — N. Vojinović: Bogišićev metod sakupljanja i obrade pravnih običaja. Pravni život, 33(1983) 6/7, str. 777–786. — Isti: Značaj Bogišićeve ankete o pravnim običajima. Dubrovnik, 26(1983) 5, str. 47–52. — B. Čalija: Valtazar Bogišić i njegov doprinos unapređenju sudstva u Crnoj Gori. Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 32(1984) str. 187–198. — N. Vojinović: Bogišićev zakon za »Hercegovačku vladu« u ustanku 1875. godine. Dubrovnik, 27(1984) 5/6, str. 105–112. — Isti: Uticaj rimskog prava na Bogišićev Opšti imovinski zakonik. Naša zakonitost, 38(1984) 12, str. 1277–1282. — Isti: Valtazar Bogišić o jeziku i pravnoj terminologiji u zakonodavnom radu. Pravni život, 34(1984) 4, str. 485–498. — J. R. Bojović: Jedan Bogišićev nacrt zakona o organizaciji privremene zemaljske uprave u Hercegovini. Zbornik Pravnog fakulteta — Titograd, 7(1985) 12/13, str. 51–65. — Svečani skup u povodu 150-e obljetnice rođenja akademika Baltazara Bogišića održan u Cavtatu 11. svibnja 1985. Zagreb 1986. — S. Vukmanović: Dr Valtazar Bogišić i Nikola I Petrović Njegoš. Bibliografski vjesnik, 15(1986) 2, str. 157–175. — P. Đ. Stojanović: Primjena Opšteg imovinskog zakonika za knjaževinu Crnu Goru (1888). Glasnik CANU, 1987 5, str. 7–67. — M. M. Ščepanović: Bogišićeve etnografske zabilješke o Kolašinu iz 1884. godine. Istorijski zapisi, 40(1987) 4, str. 123–128.
Miljenko Foretić i Branko Tomečak (1989)
