BON, Branko

BON, Branko, arhitekt (Krk, 2. V 1912). Nakon završene graditeljske škole u Zagrebu 1930, radio je kod arhitekta Huge Ehrlicha 1930/31. God. 1931–35. polazio Arhitektonski odjel kod Drage Iblera na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Sudionik je NOB-a od 1941; 1942–44. zatočen je u logoru u Staroj Gradiški. Nakon rata radi u Ministarstvu građevina za Hrvatsku na projektima tipizacije stanova, škola i narodnih domova, a 1956–65. na izgradnji postrojenja za korištenje atomske energije u Vinči. Potom je do 1975. direktor arhitektonskog atelijera »Beograd« u Beogradu. — Od 1935. do 1941. B. je projektirao i izveo više obiteljskih vila u Zagrebu, Hrvatskom primorju i Dalmaciji, među kojima se posebno ističe vila obitelji Antić u Bakru i vila slikara M. Vanke u Korčuli. U tim objektima nastoji pomiriti regionalne tradicionalne oblike s modernim arhitektonskim shvaćanjem. Sudjelovao je na natječajima za dom Javne burze rada u Zagrebu 1934 (III nagrada); za Ministarstvo prosvjete u Beogradu 1937 (otkup) te na natječaju za Trgovačku akademiju u Splitu 1939. s arhitektima M. Grakalićem i H. Vichrom (IV nagrada). Na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti u Zagrebu 1938. izlaže nekoliko svojih projekata. Te godine dobio je nakon natječaja izvedbu palače »Albanija« u Beogradu, koju je s Grakalićem dovršio neposredno prije II svjetskog rata. God. 1947. nagrađen je I nagradom na natječaju za zgradu CK KPJ u Beogradu (u suradnji s arhitektima D. Galićem, N. Šegvićem i kiparom A. Augustinčićem) te II nagradom za zgradu Predsjedništva Vlade FNRJ u Beogradu. B. je projektirao i izveo hotel u Kumrovcu (1947), hotel »Jadran« u Tučepima (1948/49), radni kabinet predsjednika Tita u Užičkoj 25 u Beogradu (1949), bolnicu »Dr. Dragiša Mišović« u Beogradu (1949), nekoliko spomenika NOB-u, među kojima je najpoznatije groblje palih boraca za oslobođenje Beograda (1954). God. 1953–56. radio je na rekonstrukciji naselja Sveti Stefan kod Budve. — B. pripada generaciji arhitekata 30-ih godina koja bez dilema prihvaća modernu arhitekturu kao jedini mogući izraz vremena i koristeći se njezinim načelima ostvaruje nove arhitektonsko-urbanističke odnose.