BONINO DI JACOPO DA MILANO

BONINO DI JACOPO DA MILANO (Bonino Jakovljev), kipar (Milano ? — Šibenik, u svibnju 1429). Iako stranac, udomaćio se u Dalmaciji, gdje je i umro. Pogrešno je poistovjećivan s tal. umjetnikom Boninom da Campione, koji je živio ranije i nije zalazio u naše krajeve. Prvi podatak o njemu potječe iz 1412. kad se spominje u Korčuli pri gradnji katedrale (možda je u Korčulu došao preko Splita). Na temelju arhivskih zapisa pripisuje mu se izradba glavnoga katedralnog portala te reljefni lik Sv. Jakova na južnim vratima, a na temelju tih radova i reljef Sv. Petra s pročelja istoimene crkve. God. 1417. nastanio se i oženio u Dubrovniku te djelovao kao umjetnik u državnoj službi. Sudjelovao je u gradnji dominikanske crkve i uz suradnju mjesnih klesara načinio njezin južni portal i klesao nadgrobne ploče. God. 1421–24. radio je na palači bosanskog velikaša Sandalja Hranića Kosače sučelice katedrali, ali je ta kuća stradala u velikom potresu (1667). Nešto kasnije porušena je zbog požara crkva Sv. Vlaha na gradnji koje je B. otpočetka sudjelovao, a 1424. završio i kameni kor. Sačuvao se njegov Orlandov stup iz 1418, s likom viteza, prvi kiparski spomenik javnog značenja. Iz Dubrovnika je prešao u Split i tu 1427, izveo u katedrali svoje najvažnije djelo, kapelu Sv. Dujma – ciborij i oltar sa sarkofagom gradskog zaštitnika. Time je pridonio srednjovjekovnom preinačivanju Dioklecijanova mauzoleja u katoličko svetište. Na torn se monumentalnom djelu i potpisao, a nadbiskupu P. Diškoviću, zaslužnom za to ostvarenje, izradio nadgrobnu ploču s njegovim likom u reljefu. Uz to je potpornjacima ukrašenim reljefnom plastikom učvrstio prizemlje katedralnog zvonika. Među spomenicima nastalim u isto vrijeme u gradu pripisuju mu se još neke skulpture, koje su vjerojatno pripadale Kneževoj palači, te ulomci arhitektonske plastike iz neke crkve. Naposljetku B. se skrasio u Šibeniku, gdje je imenovan prvim majstorom stolne crkve koje je gradnja upravo trebala započeti. Prije nego što je 1429. umro od kuge, dospio je isklesati većinu sastavaka glavnog portala, pa su nastavljači gradnje koristili gotove kipove i dekorativne dijelove za sastavljanje dviju portalnih cjelina. I na obližnjoj crkvici Sv. Nikole i Benedikta ostali su tragovi njegova dlijeta (lik sveca i prozorsko mrežište). Kako izlazi iz pisanih dokumenata i spomeničke građe, B. je bio iskusan kipar i vješt graditelj koji je u Dalmaciji tijekom sedamnaestogodišnjeg rada stekao velik ugled. Poput većine suvremenih stvaralaca surađivao je s mjesnim kamenarima među kojima je neke i odgojio. U Korčuli su mu pomagali T. Zubović i P. Marković, u Dubrovniku majstor Antun, B. Bogosalić i D. Radinović te Ivan Antunov – došljak iz Orvieta, a u Šibeniku I. Draganović Visigaća. B. je bio majstor visoke klesarske sposobnosti i izrazita smisla za skulpturu. Bogato razvijena rješenja arhitektonsko-plastičkih zadataka dopunjivao je kamenim likovima, a njihove geometrijske kompozicije obogaćivao biljnom ornamentikom. Petnaestak samostalnih kiparskih ostvarenja na navedenim cjelinama izrazitije predočuju njegovo umijeće i sklonost čvrstu plastičkom izrazu. Veće skulpture golih tijela Eve i Adama umetnute u bočni portal šibenske katedrale, oklopljeni vitez Orlando s javnog stupa sred Dubrovnika, lavovi s korčulanske ili šibenske katedrale, pa i najveći s palače splitskog kneza, čvrsto su postavljeni i nepokrenuti u masi. Isto se tako tvrdima doimaju lik Krista vrh portala dominikanske crkve u Dubrovniku ili sjedeći lik Sv. Marka sred lunete katedralnog portala u Korčuli, zatim kipovi triju anđela lučonoša i ikonografski par Navještenja s ciborija u Splitu, te šest od dvanaest apostola (za koje je dokazano da su njegovi) u nišama pročelnog ulaza šibenske katedrale. Naprotiv, reljefi Sv. Jakova i Sv. Petra u Korčuli, kao i četiri sveca s Bogorodicom i Sinom na prijestolju, s lica sarkofaga splitskog zaštitnika, mnogo su mekše rađeni. — Boninova djela pokazuju da je bio zreo i sposoban majstor, školovan u domovini odakle je hrvatskom jugu donio lombardijsku struju tal. gotike. Bio je vješt u izradbi sitne plastike, s osobitim smislom za dekor, dok je pri izradbi većih kipova, u što se smjelo upuštao, zadržao jaču ukočenost oblika. To se načelno slaže s onodobnim stilskim ostvarenjima na putu osamostaljivanja ranogotičkog kiparstva, koje je na Sredozemlju i u XV st. veću pažnju posvećivalo unutarnjoj tektonici volumena nego njegovu odnosu prema okolnom prostoru. U tom pogledu B. ostaje kipar zakašnjela izraza, pa se uz sve novosti koje je kao sjevernjak unio u dalmatinsku dekorativnu plastiku, uklapa u opći razvitak naše primorske umjetnosti.