BORELLI VRANSKI-ALAČEVIĆ, Zoe, slikarica (Zadar, 15. IV 1888 — Firenca, svibanj 1980). Kći Huga Borellija Vranskog i Eveline Alačević iz Hvara. Prve pouke iz slikanja dobila je od oca i slikarice Marije Ettinger dok je polazila ženski licej u Zagrebu. Slikarstvo je učila u privatnoj školi B. Čikoša Sesije i M. Cl. Crnčića, zatim na Kunstschule für Frauen u Beču, kod Tine Blau, Ludwiga Michaleka i Hansa Tichyja i na Accademia di Belle Arti u Rimu kod G. A. Sartorija. Nakon studija odselila je s obitelji u Pariz, gdje joj 1913. omogućuje izlaganje slikar i grafičar J. L. Forain. Za I svjetskog rata boravila je u Filipjakovu. Udavši se nakon rata za tal. kapetana, poslije generala, Ermenegilda de Cinque Alačević, živjela je u Rimu i na Rivijeri, a za II svjetskog rata u Fossanu kraj Torina, zatim u Firenci. Osim slikarstvom, bavila se karikaturom i dekorativnim umjetnostima, posebno slikanjem na tekstilu. Sa sestrom Malvinom Borelli-Korolija, keramičarkom, putovala je Dalmacijom proučavajući i crtajući ornamentiku na narodnim nošnjama za Etnografski muzej u Splitu. Karikira tipove i situacije (Ministrant, Procesija, Marljivost, Pazar kćeri, Plesačice), radi djela stilizirane folklorne tematike (Narikače, Paljenje badnjaka) i marine. Karikature su joj objavljene nakon bečke izložbe 1909. u londonskom časopisu The Studio, a crteži 1917. u Savremeniku. Samostalno je izlagala u galeriji Miethke u Beču 1909, Parizu 1913. i Zagrebu 1919. Sudjelovala je na izložbama »Medulića« (Ljubljana 1909/10, Zagreb 1910), na Rimskoj izložbi (1911), izložbi »Lade« (Beograd 1912), izložbama Proljetnog salona (Zagreb 1916–17, 1920; Osijek 1917), Izložbi jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije (Split 1919), na Exposition des artistes yougoslaves (Pariz 1919), na izložbama Kluba likovnih umjetnica (1928–39) i umjetnica Male antante (1938–39) i dr. O svom radu napisala je članak Kako stvaram crtu (Književni jug, 1919, knj. 3, br. 8) i autobiografiju u rukopisu Neke uspomene mojeg života. — Kritika je zapazila njezine folklorističke studije i individualnu interpretaciju dalmatinskoga narodnog ornamenta (S. Batušić), pri čemu se ne može zanijekati romanski utjecaj (Lj. Babić).
LIT.: B. Lovrić: Naši umetnici u Beču. Letopis Matice srpske, 85(1909) CCLV/3, str. 79. — Isti: Pismo iz Beča. Narodne novine, 75(1909) br. 25. — ARRIAG: Uspjeh jedne Hrvatice. Štampa, 12(1913) 110, str. 3. — V. Lunaček: Zoe Borelli. Obzor, 60(1919) 76, str. 2; 83, str. 3. — B. Novaković (B. Nov.): Izložba Zoe Borelli. Književni jug, 2(1919) III/8, str. 380–382. — J. Savić: Izložba slika i ručnih radova Zoe Borelli. Jugoslavenska njiva, 3(1919) 16, str. 259. — Lj. Babić (Lj. B.): Žena u likovnoj umjetnosti. Obzor, 69(1928) 284, str. 2. — S. Batušić: Umjetničke izložbe i likovni život. Hrvatsko kolo, 9(1928) str. 316–317. — Dalmatinische Volkskunst. Split 1931. — S...o: Druga izložba Kluba likovnih umjetnica. Hrvatska prosvjeta, 18(1931) 1, str. 21. — J. Šmidt: Tko je bila Zoe Borelli? Slobodna Dalmacija, 44(1988) 15. IV, str. 18.
Olga Maruševski (1989)
